Blagoslovljena mogućnošću progovaranja o pripovijesti raspuknuća,
preskočih sufiks obostranog gašenja.
Dovijeka izgubljeni,
uviđaš li drskost krajnjeg kraja krajeva onoga što nismo dosegnuli,
prijetvornošću lokaliziranih požara buknule zaluđenosti tvojim konstrukcijama nemogućnosti donošenja odluka u povojima?
Za magičnih (po)noći punog mjeseca,
zapališe se baklje umilnim treptajem zvijezda.
Gledasmo uzlet gradskih gavranova
nedaleko napola napuštenih kukavičjih gnijezda,
polemizirajući o (ne)ispravnosti borbe s vjetrenjačama-
nanošenja neprovjerene ljage na ionako oskudne teorije začetka svijeta.
Žustru konverzaciju naoko nam ometaše zavijanje mitskih vukodlaka,
isprekidani lavež prestrašenih stvorova koji hipnotično osluškivaše cviljenje ozlijeđenih sentimenata,
ispod kolijevke u odajama tvojih krivovjerja.
Prodorno držeći pogled,
natapah jalove težnje priljubljivanja naših ispreplitanja stavova.
Mišljah da me Bog uklonio s popisa opečaćenih baštinika kraljevstva nadzemnih visočja,
no, ustvari si ti onaj koji me smlavio pukim tlapnjama o pribranosti intelekta,
nagovještavajući ubrzano davljenje u Mrtvom moru zarezanih kapilara.
Druga sudbonosna smrt odvijala se u vakumiziranoj krletci ponosa.
Pomirena nepremostivošću uzburkanih valova umiranja,
ispih prekomjernu količinu omamljujućih supstanci prebjega iz uzurpirajućih zaključaka nepravednosti,
zaklopivši salinitetom natečene vjeđe,
teleportiravši se u mističnu šumu grobne usnulosti.
Previdjeh prefiks agonijskih odlaženja od osobe koja me poput sedativa smirivala iznošenjem ključnih fraza o potrebitim snoviđenjima napretka.
Snaga je uljuljkana svetošću cikličkog preporođenja.
Nitko ne može razrušiti hram spisateljskih glasništava,
osim onih koji ga idejno osmisliše u sutonima dubokoumnih spoznaja.
Govorio si da je u mome imenu sabrano i tvoje četveroslovno, dvosložno postojanje,
stoga, ishitreno napuštena deklaminacijama razdora privrženosti,
provedoh očekivanu inicijaciju žalovanja na lijevoj šaci,
urezavši prototip nevjerničkih inicijala.
Ipak- nomen est omen.
Muzo, ponovno si okrutno bilokativan.
Tamo, iza potočnih konkluzija mojih utapanja,
šuštiš u grmlju olakog odustajanja.
Otkako te predugo nema,
hodam ratnički obezglavljena,
krijući mrtvačko inje u zelenkasto-smeđim očnim dupljama,
signalizirajući lađaru da me čim prije uputi prema koritima smrtovanja.
Vrsni poznavatelju svestranih povjesništava,
odsviraj mi unikatnu partituru skandoznog srama,
zapleši iskričav tango-
tim od piromanske svireposti sprženim stopalima.
Sukrivče demoliziranih platoniziranja,
proždrla te tvoja tama,
iako si briljantno odglumio scenarij halucinantnih režiranja.
Molim te, upamti da ja ne mogu umrijeti,
pošto uskrsnuvši sintaksom beskonačnosti
nečuveno nadživjeh svoje smrti!
