Mistična seansa koja se odigravala među koricama Tolstojeva „Uskrsnuća“ pobuđivala je maštu usamljene djevojke tihim tapkanjem ponoći.
Smaragdna jesen odavno je stigla, a lišće ju je obavilo maglovitošću neistraženih prostora. Ogrnuta pokrivačem boje tamne čokolade, raspustila je dugu, ljubičastu kosu da spontano pada po leđima, držeći nokat među zubima kao metak koji planira progutati. Napetost je probijala zvučne granice i činilo se kao da polako sustiže horizonte odbjeglih ptica. Čekala je, ponukana izuzetnom strpljivošću, ni sama ne znajući koga namjerava susresti. Svjetlo ulične lampe prosipalo je taktove pritajenim dojmom nedodirljivosti. Razmatrajući taj prizor, jednostavno je shvatila zašto mjesec uporno plače, a njegove suze bivaju posute davninom. Naslonjena na prozor, odašiljala je gotovo zaljubljenički naum, nemirnim podrhtavanjem usana i letom dogorjele cigarete. Čim ga ugleda, procvast će i najneznatnija građevna struktura njenih uzdaha. U djeliću sekunde prišao joj je siluetom vitkosti, snažne sklonosti imaginaciji i raširenim zjenicama, nalik na sedef.
Dogodio se zagrljaj obaranja ponositih bedema suzdržljivosti, a odsjaj njihovih duša koji se stapao sa kašmirom blijede puti i drhtavih obraza podnio je sumoran poljubac rastanka.
