fbpx
spot_img

69 najljubavnijih filmova

Zašto odrasli ljudi treba da gledaju romantične ljubavne filmove? Zato što pelcuju protiv cinizma i mrzovolje. Zato što nema ozbiljnije ni veće teme od ljubavi među odraslim ljudima

Zašto odrasli ljudi treba da gledaju romantične ljubavne filmove? Zato što mogu da probude onaj dobri, zaboravljeni, utučeni deo bića koji se nekad radovao kad na kraju Lovac raspori Vuka i Princ oživi Snežanu, a sada će da pusti suzu kad Sali sretne Harija i konačno shvati da su jedno za drugo… Zato što pelcuju protiv cinizma i mrzovolje. Zato što se treba s vremena na vreme setiti kako je izgledalo to kad smo imali velika očekivanja. Zato što nema ozbiljnije ni veće teme od ljubavi među odraslim ljudima.

Pred vama je izbor od šezdeset i kusur najljubavnijih filmova koje smo odabrali za vas. Nedostaje li neki na ovom spisku?

Vesela udovica
(The Merry Widow, 1925)
r. Erih fon Štrohajm

Prvi veliki ljubavni film neme ere ima glavne likove koji se zovu Danilo i Mirko Petrović. Još čudnije, vesela udovica iz priče nije dovoljno dobra prilika za princa „male centralnoevropske kraljevine“ Monteblanko iza koje se krije tanko presvučena Crna Gora. Film je ekranizacija operete Franca Lehara, i to druga po redu. Prvu ekranizaciju režirao je 1918. u Mađarskoj Kertes Mihalji, koji će četvrt veka kasnije pod imenom Majkl Kertis snimiti Kazablanku.

Prohujalo s vihorom
(Gone with the Wind, 1939)
r. Viktor Fleming

Američki filmska epopeja Viktora Fleminga do danas je najuspešniji film u istoriji Holivuda. Klark Gebl kao Ret Batler i Vivijen Li kao Skarlet O’Hara, igrajući jednu eru na izmaku postali su i ne znajući simboli druge epohe koja je upravo isticala. Stoički stav junakinje i melanholija jednog nestajućeg sveta stali su u legendarnu poslednju rečenicu filma, prepoznatljivu i danas na svim geografijama: „Sutra je novi dan.“

Kazablanka
(Casablanka, 1942)
r. Majkl Kertis

Hemfri Bogart, cinik u mantilu i šeširu, s večnom cigaretom i čašom viskija, avanturista sakrivenog mekog srca, i Ingrid Bergman, idealistkinja u filmu raskošnih kjaroskuro enterijera Bogijeve kafane („Rick’s cafe“)… Film koji je generaciju muškaraca učinio romantičnom – i da se toga ne stide. Zaštitni znak filma, replika „Sviraj to ponovo, Sem“ – rečenica-opsena koja nije izgovorena nigde u filmu.

 

Kratak susret
(Brief Encounter, 1945)
r. Dejvid Lin

Prva velika melodrama o preljubi. Film o uzdržanosti, žrtvovanju za porodični mir, pun emotivne napetosti i jednako pun decentnosti. Rahmanjinovljev Drugi klavirski koncert koji se slavno pojavljuje u drami, zasebno je telo unutar filma, muzika koja komentariše i govori ujedno nešto mnogo dublje, nedokučivo.

 

Crvene plesne cipele
(The Red Shoes, 1948)
r. Majkl Pauel i Emerik Presburger

Napravljen po Andersenovoj priči, film spektakularnih boja i fotografije, koreografije i režije, skrivena je studija o privlačnosti: kako umetnik-intelektualac pokazuje da oseća ljubav prema razigranoj, energičnoj mladoj ženi? Tako što je odbija od sebe.

 

Ples na kiši
(Singin’ in the Rain, 1952)
r. Džin Keli i Stenli Donen

Ima li lepše, radosnije metafore trenutka kad čovek shvati da se zaljubio, od Džin Kelijeve virtuozne, histrionske sekvence igre s kišobranom? Scena plesa kad po genijalnom plesaču i koreografu pljušti kiša pod noćnim gradskim svetlima, njegovo stepovanje po trotoarima, lokvama, okreti oko ulične lampe – sve slavi život u svojoj punoći, ekstatično.

Praznik u Rimu
(Roman Holiday, 1953)
r. Vilijam Vajler

Odri Hepbern u širokoj haljini, sa svilenim šalom oko dugog, delikatnog vrata, dok na vespi vozi Gregorija Peka Španskim stepenicama. Romansa prefinjena poput njenih glavnih likova i glumaca.

Div
(Giant, 1956)
r. Džordž Stivens

Drama u kojoj se igra i govori očima i pogledima: arogantan i besan izraz crnih očiju Roka Hadsona, topli okean iza ljubičastih inteligentnih perli Elizabet Tejlor. I bolni, požudni pogled vlažnih svetlih očiju Džejmsa Dina izgovaraju više nego dugi dijalozi većine filmova.

Do poslednjeg daha
(À bout de souffle, 1960)
r. Žan-Lik Godar

Jedan od prvih i najuticajnijih filmova francuskog Novog talasa, Godarov prvenac snimljen po priči Fransoa Trifoa. Sitni kriminalac Mišel hoće da bude Hemfri Bogart u svom svetu, ali život je manje od filma. Nakon ubistva policajca krije se u stanu svoje devojke, Amerikanke Patriše, koja će ga na kraju izdati. U slavnoj poslednjoj sceni filma, Mišel će na tren postati junak filma u kom je želeo da živi, tik pre nego što će se srušiti na pariski pločnik izrešetan policijskim mecima. Nakon ovog filma Belmondo i Džin Siberg će postati ikonična lica „divnih gubitnika“ i simboli još jedne izgubljene generacije. Možda je Godarov film Ludi Pjero – sa Belmondom i Anom Karinom – ljubavniji od ovog, ali je Do poslednjeg dana „nulti film“ za priču o nemogućoj ljubavi zbog koje poželiš da opašeš sebi dinamit oko glave i detoniraš ga.

 

Sjaj u travi
(Splendor in the Grass, 1961)
r. Elija Kazan

Već od naslova-citata, kao neprekidnog lanca što ide od prvog romantičara Vordsvorta od koga je i uzet stih „iako ništa neće vratiti onaj čas sjaja u travi“, više ništa na filmskom platnu verovatno neće tako prikazati uznemirenost, senzualnost, osetljivost i surovost srca mladih ljudi kao ovo Kazanovo remek-delo.

 

Doručak kod Tifanija
(Breakfast at Tiffany’s, 1961)
r. Blejk Edvards

Baletska prefinjenost i stil Odri Hepbern dok se kreće kadrom svet je za sebe, baš kao i njena krhka snaga. Lik Holi Golajtli (tu je već šifra, u imenu) utelovio je sve to za večnost. Edvardsova nežna posveta samotnosti velegradskih ljudi kroz humor plete paučinastu melanholiju, gotovo neizdrživu na trenutke, čineći film kompleksnijim i tamnijim od njegove visoko stilizovane blistave spoljašnosti.

Žil i Džim,
(Jules et Jim, 1962)
r. Fransoa Trifo

Ljubavni trougao drugačiji od svih dotad viđenih i film o novoj, modernoj ljubavi. Trifo kao režiser na tački gde se na dve strane razilaze romansa starog i eros novog doba. I Žana Moro naravno, kao otelovljenje žene i ljubavnice novog vremena.

Moja lepa gospođice
(My Fair Lady, 1964)
r. Džordž Kjukor

Viktorijanska verzija mita o Pigmalionu u vatrometu govornog jezika i jezičnih igara dokazuje da i izgovor reči, dijalekti, gramatička pravila i akcentologija mogu biti romantični kad ih izvode Reks Harison i Odri Hepbern.

 

Šerburski kišobrani
(Les Parapluies de Cherbourg, 1964)
r. Žak Demi

Kao da su se u nekom trenutku, pod kišom velikih američkih romansi, poklopile nevidljive sile i kazale: „Hteli ste romantiku – e, ovako to rade Francuzi“. Nesrećna podudarnost htela je da ova nota bude slučajno pisana u trenutku kad je objavljeno da je umro Mišel Legran – autor nezaboravne muzike i glavne teme „Je ne pourrai jamais vivre sans toi“ – „Neću nikada moći živeti bez tebe“, koja dostiže vrhunac na kraju filma u jednom od najtužnijih i najromantičnijih rastanaka uopšte. Muzika i scena koje su definisale osećajnost generacije i doživljaja evropske romantike koja nestaje.

 

Doktor Živago
(Doctor Zhivago, 1965)
r. Dejvid Lin

Ep po Pasternakovom romanu kao da prva dva sata raste samo da bi kulminirao u nečemu što nije očekivana eksplozija svoje dve glavne teme – Oktobarske revolucije i emocija. Sve se naprotiv zaustavi i raspe u jednom jedinom bolnom susretu, u pogledima Omara Šarifa i Džuli Kristi, dvoje ljudi ispaćenih istorijom.

Pogodi ko dolazi na večeru
(Guess Who’s Coming to Dinner, 1967)
r. Stenli Kramer

Markantni, gospodstveni crni princ Sidni Poatje kao zet bele porodice u filmu koji zrači dobrotom u svakoj sceni. Spenser Trejsi kao personifikacija očinske ljubavi, lik i pojava koja svojom čistotom umekšava nacionalnu traumu rasnog pitanja.

Romeo i Julija
(Romeo and Juliet, 1968)
r. Franko Zefireli

Zašto je kasting za Romea i Juliju dirljiv posle ovoliko godina? Zefireliju je bilo zadivljujuće lako da Šekspirove stihove pretvori u sliku. Kao da je bilo dovoljno da mu glumci poklone svoja dečja lica i dozvole da snimi njihove poglede divljenja i čuđenja. U sceni prvog susreta, morao je uživati u krupnim kadrovima Olivije Hasi koja infantilno nakrivljuje glavu kada ugleda svog Romea prvi put, a on, Lenard Vajting, skida masku i pokazuje joj svoje otvoreno lice na kome se radost skoro neprimetno pretvori u ozbiljnost. Čista lica njegovih glumaca ličila su mu na otvorene dlanove, simbol onoga što pružamo u ljubavi, s puno poverenja. Lica-dlanovi se u sceni prvog susreta delikatno nadovezuju na Šekspirove ljubavne stihove: „…let lips do what hands do…“ i glumci spajaju dlanove, samo korak do poljupca. Sve o ljubavi je rečeno. Zefirelijeve slike nas vode na naše mesto čistote, tamo gde nam se duh vraća da se umije.

 

Ljubavna priča
(Love Story, 1970)
r. Artur Hiler

Za dugo vremena tipski film o tragičnoj ljubavi. Svetlokosi Rajan O’Nil i indijanska lepota Ali Mek Gro uspeli su, kako je glasila šala, da uvere milione da što likovi više pate – lepše izgledaju. Muzička tema Frensisa Leija decenijama je bila signal prepoznavanja za osetljive duše sve do Balkana. Kao i najpoznatija replika koja će ući u govor: „Ljubav je da nikad ne moraš da kažeš izvini.“

Devojka koju sam voleo
(The Way We Were, 1973)
r. Sidni Polak

I ovde je pripadnost društvenoj klasi jedan od motora priče i ljubavnog zapleta: bogati „waspovac“ i Jevrejka komunistkinja – Robert Redford, plavokosi, sveamerički momak i nekonvencionalna lepota Barbare Strejsend – činili su neobičan i uverljiv par. Priča o konformizmu i odrastanju nasuprot privrženosti mladenačkim idealima, nadsvođena muzičkom temom „The Way We Were“ ili „Kakvi smo bili“. Takvi verovatno nikada nismo bili, ali je lepo bilo verovati.

 

Eni Hol
(Annie Hall, 1977)
r. Vudi Alen

Prva romansa na psihoanalitičkom kauču i film smene generacija: doba u kojem je ljubavnik neurotični njujorški intelektualac-komičar s debelim cvikerima koji ne prestaje da priča, a njegova ljubav Eni Hol, umetnica s ekscentričnim navikama, koju je nezaboravno igrala Dajana Kiton (i vlastitom garderobom koju je nosila u filmu promenila modu uopšte). Oboje brbljivi, koncentrisani na sebe, nedosledni, puni anksioznosti, ali to nimalo nije smetalo za originalan ljubavni film novog doba. Kao što duhoviti i lucidni dijalozi nisu umanjili ozbiljnost dela – poslednji kadar, maestralna metafora praznine koja ostaje nakon kraja veze, i danas je gotovo neizdrživa u svojoj melanholiji.

 

Desetka
(10, 1979)
r. Blejk Edvards

Bo Derek sa sitnim plavim pletenicama ukrašenim perlama kao ikona epohe – misterija mladosti, lepote i seksa – i patuljasti sredovečni Englez Dadli Mur kao kompozitor u krizi, čine najpre komičan, pa uzbudljiv i onda duboko tužan spoj. Blejk Edvards kao jedan od najduhovitijih holivudskih režisera shvatio je da je ono što pokreće komediju ujedno i rečnička definicija romantičnog: „nešto nepraktično u koncepciji i planu“. Otud, Džuli Endrjus – Edvardsova žena u stvarnom životu – kao zrelost i mudrost, sigurna luka oprosta za muške krize srednjih godina. I stvarna muza.

Oficir i džentlmen
(An Officer and a Gentleman, 1982)
r Tejlor Hekford

Ričard Gir i Debra Vinger intenzivan su ljubavni i erotski par, ali u ovom filmu o obrazovanju i sazrevanju mladog budućeg pilota i poslednjoj životnoj šansi, glavne emotivne veze stvaraju se kroz sukob i prihvatanje očinske figure – crnog narednika i autoriteta kojeg je nezaboravno igrao Luis Goset Džunior. Film uz koji su mnogi momci poželeli da postanu piloti, godinama pre tupog Top Gana, dok je završna scena u kojoj Ričard Gir u beloj uniformi nosi Debru Vinger u naručju, a u pozadini Džo Koker peva „Up Where We Belong„, jedna od najprepoznatljivijih u kinematografiji uopšte. Scena koja je mogla nastati samo u takvom, mnogo jednostavnijem vremenu.

Velika jeza
(The Big Chill, 1983)
r. Lorens Kasdan

Priču i film za nagoveštaj prvog zrelog doba, kroz ponovno okupljanje grupe prijatelja 15 godina nakon studija, režiser Kasdan slika lakim potezima bez bukvalnosti, precizno ocrtavajući likove i sudbine. Stari odnosi se preispituju, stare gorčine i nade isplivavaju, baš kao i razočaranja; promene su vidljive iako dobro skrivane; snovi nisu uvek ostvareni, a oni koji jesu ne čine se više tako sjajnim kao kad su se sanjali. Prošlost lebdi nad svima i izgleda da jedini način da se iz nje pobegne jeste vraćanje u stvarne, u međuvremenu izgrađene živote. Ali iz zajedničke prošlosti stvaraju se na kraju i nove veze, prijateljske i ljubavne – koje su trebale nastati mnogo ranije. Prvi film ovakve vrste, mnogo i često imitiran, verovatno nenadmašen.

 

Pariz Teksas
(Paris, Texas, 1984)
r. Vim Venders

Vim Venders je moguće nameravao da napravi dubokoumni „roud muvi“ o pronalaženju i pokušaju ponovnog spajanja pokidanih veza i mogućnosti pomirenja, ali je umesto sadržaja na kraju pobedio – stil. Fotografija, predeli, atmosfera i – pored Nastasje Kinski naravno – prava zvezda filma: muzika Raja Kudera. Njegova glisanda, ton poteza „slajd“ efekta po vratu gitare zaokružili su film jednim od definišućih i definitivnih zvukova po kojem se raspoznavala čitava decenija.

Zaljubljivanje
(Falling in Love, 1984)
R. Ulu Grosbard

Njih dvoje mogu biti bilo koje dvoje ljudi koje poznajete. Njihov život ponaosob izgleda kao bilo koji pristojan, dobar život onih koji su već nekud stigli i nameravaju tu da ostanu. A onda se sve promeni, jer je dvoje odraslih ljudi shvatilo da je ljubav negde drugde, i da upravo dolazi. Metroom. U nevreme. Sve je stalo u maestralnu razmenu Meril Strip i Roberta De Nira, teskoba, ushićenje, svest da tvoja polovina postoji ali da živi s nekim drugim, nelagoda i lepota nepovratnog zalaženja u intimnost… Ljubav kakva stvarno jeste. I možete ih gledati nebrojeno puta.

Soba s pogledom
(A Room with a View, 1985)
r. Džejms Ajvori

Raskošan, otmen i duhovit britanski film smešten u edvardijansku eru na početku dvadesetog stoleća, možda je bio delom zamišljen kao ironičan i blag napad na britanski klasni sistem, ali je zapravo iz svega izašla romansa po raspoznatljivoj školi Merčant-Ajvori produkcije. Snovite, nestvarne panorame Firence, smirujuće zelenilo i kuće od tamnih cigala engleskog sela, operske arije, divni kostimi, scenografija i elegantni glumci odmor su za oko i danas. Soba s pogledom izaziva zato dvostruku nostalgiju – za neodživljenom dalekom erom i, naročito kad se gleda iz hiperseksualizovanog doba, za filmovima u kojima ukradeni i skriveni poljubac može da „skandalizuje“ i uzbudi likove.

 

Devet i po nedelja
(Nine 1/2 Weeks, 1986)
r. Edrijan Lin

Najmodernije stilizovan film osamdesetih promenio je način kako se snimaju erotične scene: kadrovi u kojima Miki Rork veže oči seks-simbolu osamdesetih Kim Bejsinger i hrani je dok iz otvorenog frižidera u zamračenu kuhinju izbija uzbudljiva svetlost, njen ples i privatni striptiz uz Kokerovu „You can leave your hat on„, vođenje ljubavi na stepenicama podzemnog prolaza, voajerska scena u restoranu, odeća i stil glavne junakinje, dizajn stana… Ako neko upita kako je izgledala idealizovana, videospotovska seksualnost decenije – dovoljno mu je pokazati ovaj Linov film.

 

Beti Blu
(37°2 Le Matin, 1986)
r. Žan-Žak Bene

Valjda je samo u ovoj deceniji onako nasilan i uznemirujući film u isto vreme mogao biti doživljen kao romantičan. Ipak, tako je bilo. Beti Blu, film o mentalnoj bolesti, tako je snimljen da je sve dramatično u njemu delovalo kao francuska igra, nikad preteška i nikad sasvim „realistička“. Beatris Dal postala je jedan od istinskih seks-simbola osamdesetih, a muzička tema iz filma krasiće bezbroj reklama i s vokmena praviti privatni „saundtrek“ mnogih zaljubljenih tinejdžera naročite, osetljive generacije.

 

Nebo nad Berlinom
(Der Himmel über Berlin, 1987)
r. Vim Venders

Kod Vima Vendersa anđeo može izgledati kao Bruno Ganc, a žena sa ovoga sveta u koju se zaljubljuje kao puteni anđeo. Film je gotska ljubavna pesma za darkersku generaciju, scenario Petera Handkea, muzika i pojava Nika Kejva i Bed Sids, legendarna crno-bela fotografija Anrija Alekana i Zapadni Berlin na svome vrhuncu, u poslednjim godinama kada se još tako uopšte zove.

Bioskop Paradizo
(Cinema Paradiso, 1988)
r. Đuzepe Tornatore

Na bioskopskom platnu u malom sicilijanskom mestu smenjuju se filmovi koji unose uzbuđenje u živote meštana, a propuštena filmska projekcija je propalo veče. Dečak Toto opčinjen je filmom i uči zanat od starog kinooperatera Alfreda. Kada, godinama kasnije, upozna Elenu, ona će postati Totova opsesija i ljubav za čitav život. Ali njihova želja da budu zajedno ne ostvaruje se. Kada se trideset godina kasnije ponovo sretnu, Totovo iznenađenje zbog Eleninog životnog izbora biće slično onom opevanom u pesmi „Čovek za koga se udala Buba Erdeljan“. Svaka velika ljubav vremenom slabi, svako uzbuđenje nestaje, svaka opsesija izbledi, a ni film nije što je nekad bio. Ali Elenina i Totova ljubav ostala je zauvek mlada baš zato što nikad nije stigla do svog cilja. Najbolji film sicilijanskog genija Đuzepea Tornatorea, nezamisliv bez muzike Enija Morikonea.

Fantastična braća Bejker
(The Fabulous Baker Boys, 1989)
r. Stiv Klovs

Braća Bejker su pijanisti koji godinama tezgare po hotelima i boljim restoranima dok im se duša prazni jednako kao i muzika svirana bez emocije gostima dok jedu i piju. Stariji brat je pouzdan, odgovoran i prosečan, mlađi je talentovan i nezadovoljan, dosađuje se svirajući evergrine iznad zveketa escajga i brbljanja gostiju, a posle tezgi odlazi u male klubove da svira džez i tako se oseti pravim muzičarom i da se oseti uopšte živim. Uz brata ostaje iz lojalnosti, sve dok se ne umeša pevačica i potencijalna femme fatale. Džef Bridžis i Mišel Fajfer izuzetan su par, izgledom i igrom, a mišoliki Bo Bridžes, Džefov rođeni brat, unosi nužni humor. Pogotovo što je priča bez pravog hepienda.

 

Zgodna žena
(Pretty Woman, 1990)
r. Geri Maršal

S obzirom na vlastitu ciničnu premisu, Zgodna žena je, kako je primetio jedan kritičar, zapanjujuće nevin film. Kad se danas s distancom od tri decenije (!) gleda, to je još očiglednije. Ali nešto drugo je manje očito: iza priče o bogatašu i prostituki zlatnog srca, krije se zapravo suptilna studija karaktera, minuciozno odigranih gesti, mimike i manirizama koje glumački sjajno dočaravaju tada tek dolazeća Džulija Roberts puna energije i uzdržani Ričard Gir. Čitava zbirka gde svaki gledalac odlaže i sprema najdraže scene: Gir naglo zatvara po njenim prstima kutijicu s bisernom ogrlicom, scena u operi, način kako se kroz film započeti motivi u drugoj sceni razrešavaju i bezrečno zatvaraju – ona dok kupuje odeću, motiv straha od visine kod Girovog lika, krug odbijanja i prvog poljupca. I naravno sve epizode sjajnog Hektora Elizonda kao direktora hotela koji očima i pogledom samo dočarava transformaciju Robertsove iz ružnog pačeta u labuda. Film na prelazu decenija, ali koji zapravo ne pripada nijednoj sasvim.

 

Sirano de Beržerak
(Cyrano de Bergerac, 1990)
r. Žan-Žak Rapeno

Neobično da uz toliko pokušaja nikome nije uspelo da sasvim dobro uprizori ingeniozni Rostanov komad o nosatom musketaru i majstoru izgovorene, improvizovane poetske reči. Depardje kao amblematski francuski glumac i režiser Rapeno stigli su, posle mnogo drugih pokušaja, možda najbliže idealu u filmu snimljenom 93 godine pošto je tekst napisan. U priči o briljantnom i „ružnom“ čoveku koji ne naročito pametnom ali lepom mladiću umećem reči iz senke pomaže da osvoji „Roksandu đevojku“, skriva se nešto duboko i delikatno: do te mere da je istina te činjenice u stvari najbolja kad je neizgovoriva, jer je reči – opet reči – mogu raspršiti u ništavilo. Otud je možda nemoguće snimiti direktnu i doslovnu ekranizaciju Rostanovog dramskog dragulja. Američka komedija Roksen iz 1987. s modernizovanom verzijom Sirana, zato je – kao u ogledalu – bliža pravoj nameri i ideji teksta. I ima srećan kraj.

Zelena karta
(Green Card, 1990)
r. Piter Vir

Privlačnost suprotnosti, osnovni element romantičnog žanra, u Virovim filmova ima vidljiviju komičnu i prikriveniju ozbiljnu stranu. Kabasti, nespretni, francuski „ružno lep“ Žerar Depardje, kao emigrant i navodni kompozitor, i uštogljena, pomodno angažovana Amerikanka Endi Mekdauel igraju igru odbijanja kao pouzdanog znaka sakrivene privlačnosti u suptilno izvedenoj, produženoj metafori velegrada kao „urbane džungle“. Telesna, kinetička, sugestivna igra, geste, igre ruku, pokreti stvaraju posebnu nesvesnu napetost, da bi u finalu i prvom istinskom zagrljaju para eksplodirali kao dugo tempirana senzualna bomba. Prelepa je i fino ironijska uporedna priča o emigraciji, sa specifično evropskim kulturnim znakovljem – Depardje koji pije jaku kafu koju pravi u „moki“, malom italijanskom priručnom aparatu, njegove „nezdrave“ prehrambene navike, pušenje, prezir prema američkoj opsesiji zdravljem i sitničavostima – sve se to pojavljuje u vremenu koje će neke gledaoce nagnati da nakon gledanja filma, ne sasvim svesno, spreme negde u sebi te znakove i simboliku. Da im se nađe uskoro na putu, kao podsetnik i kao vodič.

Divlji u srcu
(Wild at Heart, 1990)
r. Dejvid Linč

Vratolomna „nije on za tebe“ priča sa puno nasilja, ubistava i godina zatvora, ali sa srećnim krajem, ako ima sreće za ljude oštećene udaranjem u svaku prepreku koja im se našla na životnom putu. Kad je ljubav prava, nebitno je kojim smo putem došli do nje. U ovom slučaju put je otvorila Elvisova „Voli me nežno„, pesma koju Mornar peva Luli.

 

Lepotica i zver
(Beauty and the Beast, 1991)
r. Gari Trausdejl i Kirk Vajz

Francuska bajka o princu pretvorenom u „zver“ koji će ostati zarobljen u zverskom obličju dok ne nauči da voli, fascinirala je umetnike u rasponu od Koktoa do Diznija. Ova, animirana verzija, posebna je: sve je u njoj urađeno uvek magičnim dodirom američke škole crtanog filma – božanstveni likovi i muzika, karakterizacija i slika, pesme i po(r)uke. Apsolutna čarolija.

Miris žene
(Scent of a Woman, 1992)
r. Martin Brest

Džangrizavi slepi penzionisani vojnik pre samoubistva želi da ispuni sebi razne hirove, među kojima je i da pleše i spava sa lepom ženom, zaveden njenim parfemom. Iako Miris žene nije klasični ljubavni film, čuvena scena u kojoj Al Paćino pleše tango s Gabrijel Anvar, postala je s vremenom i svojevrsna lekcija o zavođenju i stilu.

 

Kraljica Margo
(La Reine Margot, 1994)
r. Patris Šero

Monumentalni francuski film s traumatskom temom iz istorije, snimljen po romanu Aleksandra Dime starijeg, zahvatio je tako mnogo da možda nije trebalo da čudi da je usred impresivno i jezivo prikazanih bratoubilačkih i verskih užasa, prevara, politike, srebroljupstva, pervertiranih plemićkih kuća i nameštenih brakova, u sve stala fatalna ljubavna i erotska priča, kao tren otpora opštoj mahintosti i beg od nje. Izabela Ađani i Vinsent Perez, kao Margo i La Mol, izuzetni su kao ukleti ljubavnici u strašnom vremenu. Muzika Gorana Bregovića ujedno prati scene i priča paralelnu storiju, mnogo bližu i zagonetniju. To je serija malih muzičkih komada rađenih s ljubavlju i pažnjom dostojnom ovakvog filma i njegovih poruka.

Poštar
(Il postino, 1994)
r. Majkl Radford

Kakva bi to bila lista bez italijanskog tipa romanse – makar ovde „latin lover“ bio smotani, mucavi ribar koji radi i kao poštar? U nekoj vrsti pigmalionske priče, stvarna ličnost, čileanski pesnik i komunista Pablo Neruda daje savete stidljivom i šarmantnom prostom čoveku velikog srca – savete o ljubavi, odnosno kako da osvoji rasnu, bujnu crnku (odgovor: tako da joj piše poeziju). Razgovori dva čoveka iz dva sveta utiču naravno i na promene pogleda na svet onog jednostavnijeg. Teško bi bilo naći kontinentalnog gledaoca da nakon spektakularnih mediteranskih krajolika i veduta Poštara, ne poželi da odmah napusti sve i krene onim Arsenovim „vlakom prema jugu“ ka tim krajevima.

 

Četiri venčanja i sahrana
(Four Weddings and a Funeral, 1994)
r. Ričard Kertis

Nakon decenije u kojoj su nabildovani pucači i piloti borbenih mlaznih aviona vladali filmskim platnom, mala, niskobudžetna, tipska engleska komedija s elementima drame promenila je sva pravila. Između ostalog i time što je donela novog seks-simbola: Hju Grant, nespretan, smotan, mucav, stidljiv, samokritičan i iz više klase – ali i beskrajno šarmantan, prozirnog tena, vodenih plavih očiju i otmene dečačke frizure. Način kako on izjavljuje ljubav raskošnoj Endi Mekdauel verovatno je najorignalniji i najzaobilazniji kojim je filmski lik izgovorio: „Volim te“.

Mostovi okruga Medison
(The Bridges of Madison County, 1995)
r. Klint Istvud

Elegija o neočekivanom susretu s pravim čovekom i oda ženskom odricanju i privrženosti porodici. Retko su melodrame tako pesimistične kao ovaj sinematski tango o zaljubljivanju udate žene i majke, stvoren umešnošću i uverenjima američkog kalviniste Klinta Istvuda. Treba pronaći ženu koja ne voli ili ne oseća ovaj film.

Razum i osećajnost
(Sense and Sensibility, 1995)
r. Ang Li

Mudrost najboljeg ženskog romanopisca u pejzažima engleske pastoralne idile, svet inteligentnih ljudi koji se zaljubljuju srcem i duhom kad ne mogu telom, kako zbog socijalnog morala tako i materijalnih okolnosti vremena. Retko je brak izgledao sretnijom propozicijom i ishodom kao kod Džejn Ostin, po čijem je romanu iz 1811. snimljen ovaj vodeći kostimirani film – „period piece“ – u inače neromatičnoj dekadi.

 

Lepe devojke
(Beautiful Girls, 1996)
r. Ted Demi

Godišnjica mature kao pokretač radnje i povratak čoveka na granici zrelosti u svoj provincijski grad – scena za koloplet slatkogorkih sudbina, nerešenosti iz prošlosti i neblistavih sadašnjosti. Inteligentna komedija s dramskim elementima, odličnih dijaloga i s gotovo univerzalnim ehom za svakoga ko je prošao „rane jade“ srednje škole i posle se morao godinama rešavati posledica koje su kao sitne rane – ne ubijaju, a dugotrajno smetaju. Ali i film za one koji bi, bez obzira na nesavršenu adolescenciju, svejedno još malo odbijali da odrastu – metafora toga je lik Marti kao „postmoderne Lolite“, a Natali Portman igra je spektakularno.

 

Romeo i Julija
(Romeo + Juliet, 1996)
r. Baz Lurman

Kler Dejns s anđeoskim krilima i kerubinski Leonardo Di Kaprio, u gotovo opsceno raskošnoj lepoti mladosti i njenoj nesvesti o vlastitoj lepoti. Ovo nisu Šekspirovi Romeo i Julija koji zadržavaju zrno svoje esencije kroz stoleća i bezbrojne verzije, nego demonski energično slavlje „ja-generacije“ – mladosti poslednje decenije XX veka.

 

Veoma opasna romansa
(Out of Sight, 1998)
r. Stiven Soderberg

Kakav bi to bio spisak filmskih romansi bez prosedog mangupa koji zavodi šeretskim osmehom i nezadrživošću kao u leptira. Od Kerija Granta nije bilo elegantnijeg i duhovitijeg filmskog zavodnika od Džordža Klunija koji ovde igra zanosni ples zavođenja s senzualnom Dženifer Lopez. Paralelna montaža tona ranije izgovorenog dijaloga sa slikama ljubavnika u sceni zavođenja filmski je virtuozna – upravo koliko i erotična.

Zaljubljeni Šekspir
(Shakespeare in Love, 1998)
r. Džon Maden

Pun inteligentnih dijaloga, citata, parafraza, igara reči i kalambura, igranja faktografijom, datumima i istorijskim ličnostima, onako kako scenarista i dramski pisac Tom Stopard to ume, svejedno u jednom trenutku film se menja i odmotava, baš kao ona pamučna plahta oko tela Gvinet Paltrou u najpoznatijoj sceni filma – da bi postao nešto drugo: zaigrana posveta autoru, engleskom jeziku i kulturi. I pesničkim muzama, naravno, koje nadilaze vekove, društvene klase i okolnosti.

 

Ja u ljubav verujem
(Notting Hill, 1999)
r. Rodžer Mičel

Na talasu uspeha Četiri venčanja… Hju Grant je postao glavni nosilac britanskih romansi, a pošto je Džulija Roberts već od ranije „kraljica romantičnih komedija“, bilo je očekivano da se od dvoje najatraktivnijih glumaca žanra napravi filmski par. Ali da će zajednički film biti do te mere šarmantan i duhovit, teško da se moglo unapred znati. Storija o zaljubljivanju američke filmske zvezde i vlasnika skromne knjižare na londonskom Noting Hilu (kako se film u originalu i zove), beskrajno šarmantnih glavnih likova i vesele, engleski ekscentrične bulumente sporednih , sve to gotovo da nema jednog momenta a da ne bi bio zavodljiv. Motiv s klupom u parku kao poveznica s dvoje glavnih likova potpuno je čaroban. Ukratko, od onih filmova koji se godišnje gledaju bar jednom, ovaj je nešto najbolje slučajno uhvaćeno na televiziji.

 

Odbegla mlada
(Runaway Bride, 1999)
r. Geri Maršal

Nakon uspeha Zgodne žene ne čudi da su se Ričard Gir i Džulija Roberts ponovo našli u romantičnom filmu. I ovaj put pod režijom majstora žanra Gerija Maršala koji opet sa serijom pamtljivih epizoda i sporednih likova dobronamerno priča malu priču o velegradskom novinaru koji odlazi u provinciju da piše o mladoj ženi koja svako malo beži s vlastitog venčanja. U blažim i nežnijim okolnostima od onih u Zgodnoj ženi, s privlačnim američkim malim gradom – bele drvene kuće s belim ogradama bašta, mali dućani, prisni ljudi – Odbegla mlada zapravo je, kao i Zgodna žena, psihološki složenija nego bi se činilo, mali esej o ženi koja tek treba da nauči ko je i šta hoće.

Raspoloženi za ljubav
(花樣年華 / In the Mood for Love, 2000)
r. Vong-Kar Vai

Remek-delo nagoveštenih osećanja između dvoje ljudi čiji su supružnici ljubavnici. Rasplet senzualne, visokoestetizovane drame honkogškog režisera Vong-Kar Vaija, filma natopljenog melanholijom, ostavlja trag na duši koji sve više osećamo kako godine prolaze.

Pričaj s njom
(Habla con ella, 2002)
r. Pedro Almodovar.

Čudna, bizarna, komična, iščašena – tipično almodovarovska priča. Neobičan zaplet, neobična ljubav, kontroverzna pa i perverzna, ali ipak ljubav koja i bukvalno i figurativno, biološki i mentalno – budi život. Način na koji je prikazana scena seksa medicinskog tehničara sa devojkom u koju je zaljubljen a koja je u komi, pokazuje zašto je Pedro Almodovar reditelj koji je stanju da nas navede da čak i nešto što je moralno neprihvatljivo pokušamo da razumemo, možda i da prihvatimo.

Zona Zamfirova (2002)
r. Zdravko Šotra

Samo dobro izlazi iz ovog domaćeg filma, važnijeg nego što njegov autor i pretpostavlja. Senzualnost juga, svedeno i duhovito pripovedanje, svi koloriti srpske muzike, božanstven jezik i dijalekt, lepi mladi ljudi i karakterni stari glumci, Sremčeva komedija i stvaranje nacije nakon oslobođenja kao osnove. Sto godina kasnije i u trenutku kad se svet vraća kostimiranim filmovima s radnjom u dalekoj prošlosti, „Zone Zamfirsko“ bila je neočekivana injekcija samopoštovanja i lakoće umornoj i iscrpljenoj kulturi.

Izgubljeni u prevodu
(Lost in Translation, 2003)
r. Sofija Kopola

Romansa bez ijednog svesno senzualnog dodira, neočekivano prijateljstvo usamljenih ljudi na rubu da pređe u nešto drugo i više. Ali ne prelazi. U vremenu opšteg blebetanja, Sofija Kopola je stvorila već legendarni filmski trenutak u kojem nam je dato da vidimo, ali ne i da čujemo šta Bil Marej šapne na uho Skarlet Džohanson na kraju filma. Filmska etida o diskrenosti i decentnosti u svetu gde privatnost i granice privatnog nestaju.

U stvari ljubav
(Love Actually, 2003)
r. Ričard Kertis

Gorke životne pilule postupno se tope da bi nestale kad gledalac sam počne da se topi od užitka i prepoznatljivosti briljantnih epizoda policentrično postavljenog filma s najboljom upotrebom muzike u savremenim filmskim romansama. Film za sve koji još dozvoljavaju da budu začarani stilizovanom svakodnevnicom, njenim dramama, padovima, pobedama i ljubavi koja se javlja iz toga, ali se ne ostvaruje uvek.

Planina Broukbek
(Brokeback Mountain, 2005)
r. Ang Li

Negde u planinama Amerike, šezdesetih godina prošlog veka, dva mlada pastira, savremena kauboja, otkrivaju osećanja kojih se stide, plaše i kojima se opiru. Uzalud. Ni život u skladu s tadašnjim konvencijama ni razdvojenost ne mogu to da promene. Dirljiva priča o ljubavi dva muškarca koja čini da rečenica „ljubav ne bira, nego se dešava“ nije tek fraza.

Gordost i predrasuda
(Pride & Prejudice, 2005)
r. Džo Rajt

Još jedna ekranizacija klasičnog romana Džejn Ostin, zbog brojnosti drugih kao da je rađena tvrdoglavije – da se dokaže. I uspelo joj je: savršena fotografija, ponovo raskoš ruralne Engleske, inteligentni glumci koji igraju bez šmiranja, i najbitnije, izbegavanje da se radnja i ideje zašećere, što se znalo desiti kad su se filmovale knjige Ostinove. Na motivu čuvene rečenice s početka romana: „Opšte je priznata istina da neženja u posedu dobre imovine mora da nađe ženu“ – tako je ovde ne tri kao kod Čehova, nego pet sestara u potrazi za mužem. I naravno, bela vrana među njima – inteligentnija i stoga nezavisnija. Kakav je užitak onda pratiti fenomenalne zaplete i pripovedanje originala, ovako sjajno i bogato vizualizovane i presene na film. Od svih filmskih verzija po romanima velike spisateljice ova postiže nešto gotovo nemoguće – da bude najljupkija a ubedljiva kao da je stvarna.

Ljubavnice
(Two Lovers, 2008)
r. Džejms Grej

Neka vrsta rimejka Viskontijevog filma Bele noći, po priči Dostojevskog, tiha i na momente bolno surova psihološka odiseja o spasu prave, taktilne, prisebne ljubavi nad idealom koji je privlačniji onoliko koliko je čovek nestabilniji – ljubav koja povređuje onoliko koliko je jednom obećavala.

Letnja avantura
(Adventureland, 2009)
r. Greg Motola

Film-lozinka: za one koji su bili mladi pre ili posle osamdesetih godina, može da ih privuče svojim kao rosa svežim glumcima i njihovom neshvatljivo zrelom igrom. Manje osetljive može i da ostavi ravnodušnim. Za one pak kojima se adolescencija poklopila sa pretposlednjom decenijom XX veka, Letnja avantura će zgrabiti i nežno, ali bez isprike, naizmenično podizati im unutarnje talase osećaja – vruće struje radosti, zaboravljenog uzbuđenja, mrvu melanholije, žal, izgurana sećanja… i na kraju ih ostaviti začarane i zapitane. I zahvalne. Za to što su imali sreće da se rode u pravo vreme, svemu uprkos, i zato što u Americi postoji neko ko je znao da stvori ovakav film.

U vazduhu
(Up in the Air, 2009)
r. Džejson Rajtman

Teskoba i uzbudljivost ljubavne šanse, a pošto je jedna od premisa romantičnog nemogućnost da se iz situacije u kojoj se likovi nađu razvije ljubav – ovo je film koji je na kraju gorak koliko i romantičan. Džordž Kluni briljantno uzdržano igra čoveka koji se sklanja od emocija i intimnosti – razlog tome je što u sebi nosi suprotnost: srce koje oseća težinu sveta u kojem naizgled sigurno pliva i oseća je u dubini više nego drugi, karakterno, svojom nutrinom i, nažalost, iskustvom. A iskustvo mu neće biti dovoljno kad se jedan jedini put bude nekome otvorio .

Ponoć u Parizu
(Midnight in Paris, 2011)
r. Vudi Alen

Oskar Vajld je rekao da je Amerika jedino društvo koje je prošlo od varvarizma do dekadencije, bez civilizacije u sredini. U ovom filmu Vudi Alen se po treći put (posle Rima i Barselone) igra američkim iskustvom Evrope. Glavni lik, komercijalno uspešni, ali duhovno neostvareni pisac traži strast u gradu svetlosti. Na bočnim stepenicama crkve Sent Etjen di Mont, transportuje se i u prošlost gde se druži sa Pikasom, Hemingvejom, Dalijem i Bunjuelom. Prošlost mu otkriva da ljudi iz vremena za kojim on pati i sami zapravo pate – ali za vremenom pre njih.

 

Zidovi koji nas dele
(Medianeras, 2011)
r. Gustavo Tareto

Buenos Ajres je gusto naseljen grad koji je okrenuo leđa reci, a pogled u nebo prošarao kablovima. Zgrade su sagrađene bez reda, jedna uz drugu, a u njima utisnuti stanovi, prostrani i takozvane „kutije za cipele“. Tu je argentinski reditelj Gustavo Tareto smestio radnju svoje ljubavne priče. Svaka zgrada ima „medijaneras“ – velike bočne pregradne zidove koji služe i za velike reklame. Stanovnici velikog grada su svako u svom stambenom „kavezu“, metaforičnom i digitalnom. Martin i Marijana, dvoje mladih usamljenih ljudi žive svoje živote, svako u svojoj „kutiji za cipele“, pokušavajući da se izbore sa sopstvenim strahovima. A onda odlučuju da u zidovima koji ih dele probiju prozore. Medianeras je film koji će se svideti svakome ko se oseća zarobljenim u zgužvanoj urbanoj eri novih komunikacija. I iznad svega, to je film o samoći i potrebi za drugim.

 

Ta luda ljubav
(Crazy, Stupid, Love, 2011)
R. Glen Fikara, Džon Rekva

U jednom baru sudbina ukršta puteve mačo mužjaka, koji nijednu ženu ne viđa više od dva puta i muškarca koji je ceo život proveo sa jednom. Mačo mužjak je naravno Rajan Gosling. Onaj drugi je Stiv Kerel. Šta dva toliko različita muškarca mogu da nauče jedan od drugog?  Ova romantična komedija, koja ima sve sa spiska neophodnih sastojaka za ovaj žanr, pokušava da odgovori na pitanje da li i kako čoveka menjaju godine i ljubavi.

 

Ona
(Her, 2013)
r. Spajk Džouns

U distopičnoj budućnosti godine 2025. sve može da se kupi. Hoakin Finiks piše pisma za ljude koji su zaboravili da izraze svoje emocije ili nemaju vremena za to – od govora na sahranama, ceduljica za buket do bračnih zaveta. Dok drugi kupuju njegove usluge, on kupuje devojku koja je „taman“ za svet u kome živimo – ona je kompjuterski program. Da li nam je postalo lakše da živimo virtuelne živote bez realnog kontakta i prisnosti, birajući da budemo otuđeni u svom komforu? Ona nam pokazuje da ljubavni film može da bude i onaj o zaljubljenosti u – ljubav.

 

La la lend
(La la Land, 2016)
r. Dejmijen Šazel

Od 1943. kada je na aerodromu u Kazablanci život odveo Hemfrija Bogarta i Ingrid Bergman na suprotne strane sveta, snimljen je čitav niz filmova koji nas teraju da preispitamo šta znači hepiend. Ovo je jedan od njih. Ema Stoun dolazi iz provincije u Kaliforniju da ostvari svoj američki san i postane zvezda Holivuda. U engleskom postoji fraza „elevator jazz“, koja označava praznu, dekorativnu muziku, onu koja služi da skriva tišinu, i od koje džez trubač Rajan Gosling želi da pobegne. Ljubav spaja dvoje mladih ljudi kojima je najvažniji deo života strast prema poslu. Muzika, koreografija i lepi ljudi – ovaj film je najbolje od današnjeg Holivuda.

Paterson
(Paterson, 2016)
r. Džim Džarmuš

Niko ne spaja art-film, filozofsku meditaciju o pesništvu, priču o „malim životima“ i neobičnu romansu u jedno kao Džim Džarmuš. Film kao duga poema o lepoti svakodnevnog i oda sigurnosti bračne ljubavi. Ili – da se poezijom pojasni poezija – kao u jednoj Balaševićevoj pesmi: „Ali kad dođem kući tu si ti; / e tu će tvrđavicu malo teže srušiti / to im je izvan dometa…“ Ako bi postojalo nešto što bi se moglo zvati zapadnom zen-kinematografijom, to je ovaj film: evokacija potpunog mira i lepote duhovnih tišina u nemiru današnjeg sveta, njegove buke i brzine.

Zvezda je rođena
(A star is born, 2018)
r. Bredli Kuper

Film o onome što je najpopularnija američka pevačica današnjice već opevala u svom najvećem hitu „Bad romance„. Priča o rok zvezdi koju prate svi podrazumevani poroci i devojci iz restorana koja s nešto sreće i igre slučaja, a s nesumnjivim talentom i radom, stiže do Gremi nagrade. Od Lejdi Gage se ovakva uloga možda i očekivala, ali Bredli Kuper je bio iznenađenje za sve.

 

Ederlezi rajzing
(Ederlezi rising, 2018)
r. Lazar Bodroža

Može li čovek da se zaljubi u vlastitu pornografsku fantaziju? U ženu dizajniranu da mu se nikada ne suprotstavlja, ništa ne traži, čak ni da joj uzvrati ljubav i poštovanje, koja je duhovno ogledalo za njegovu i lepu i ružnu stranu? Ako je to ljubav, kakva je to ljubav, osim što se čini pravom? Film koji postavlja mnogo pitanja, a ne nudi nijedan odgovor.

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.