Tog dana odlučila je nestati kompletno. Mokra kosa pružala se ovlaš po golim ramenima, trenutno dodirivala zapešće, plesala vrtlogom destrukcije. Gdje god boravila, soba ju guši, smanjuje i zidovi pritišću dok se sve kosti ne rasprsnu.
Zaogrnuvši se spavaćicom, pohitala je u vrt. Ruže su podrhtavale neobičnim kapljicama, nalik na zakašnjelu zoru i preuranjenu večer. Jedina svjetlost, bila je ona krijesnica- sićušnih stvorenja vrlo važne uloge- suputnika u naizgled samo još jednom napadu panike. Udisala je mjesečinu, nižući stihove vrlo pravilnog redoslijeda, točno gradirajući samoću. „Kad bih barem dobila amneziju“ – govorila je sklupčano se naginjući ka otvoru podzemlja- upravo je tako izgledao njen um- bezdan lađa čiji ostatci leže u neotkrivenim morima, gdje su putnici plod mašte, paluba načinjena od misli, a kapetan živi napola mrtav. Prolazeći noktima uz tjeme, sputava ju cvrčak što tako veselo zbori odu potomcima zemlje, travka okrenuta ka zamrlom Suncu, leptir melankolije koji nonšalantno slijeće na krvavi kamen unutarnjeg razdora. Gdje se ona zapravo nalazi? Mitski stvorovi ponovno započinju skup, konferenciju izjašnjavanja koliko će dugo tmina vladati ovom podsvijesti, što učiniti da se vladarica reinkarnira u sirenu maglovitih sjena?
Nagla hladnoća obuzela je svaku poru njenog bića, koje se neprilagođeno stalo tresti i jecati. Pritisnuvši usta na suho tlo spoznaje, prinosi obarač suviše blizu očima, uz jedan pogled uprt ka nebu i retoričko pitanje: „Bože, zašto?“ Topla krv, tamnih nijansi razlila se baš kao tinta po tankom papiru pjesnika. Njen odlazak nije obilježio drastičnu prekretnicu, samo se jedna neočekivana pojava, nalik na ledene suze spustila s neba. Počeo je padati snijeg. Usred srpnja.
