Moja napačena duša
ne potječe iz ovog
povijesnog razdoblja,
i emotivni koncept
koji njegujem
višestruko je složeniji
od uobičajenog svijeta.
Ondje dominiraš ti-
među kulama i dverima,
kao spasitelj koji je
pokorio strašnu zvijer
depersonalizacija.
Ne mogu se
otrgnuti dojmu
da ova tuga
nadilazi vjekove,
i da nema relevantnog
način prebjega-
ka prainskonu
moga stvaranja.
Duh mi ruši
sve granice
nadolazećih strofa,
i ja iznova zamirem,
zapravo nikad rođena,
uz mogućnost
idućih inkarnacija.
Kida me
bipolarna nejednakost
granične ličnosti,
razrušeni snovi
poboljšanja bivstvovanja
i sveudiljne melankolije
trpećih galaksija.
Odabrani,
privini me
uza svoje srce
i izliječi ove
nakupine stalagmita
što mi se tope
u anksioznim žilama.
Svojom smo
ljubavlju i žrtvom,
stvorili naše
mudro dijete,
koje je prvi puta
zaplakalo jednog
zimskog ponedjeljka,
potpuno nesvjesno
činjenice da će nas
preoblikovati iz korijena.
Obitelji prevrijedna,
za vas sada postojim,
i disat ću
i u budućim životima.
–
-Iz šeste knjige-
(DIS)BALANS SVJETOVA
