Nekoć,
za vrijeme burnih
mladenačkih godina,
odavno smo
dosegnuli limit
u brojenju unazad,
i gotovo da smo
izgubili svijest
u držanju
toksičnog daha,
za koji se,
povremeno činilo
kao da nije
od svesrdne važnosti.
–
Sada, u našem domu,
miriše na sklad.
–
Dok strpljivo
laštim cipele,
ti obrazlažeš
propast ega,
i prijašnje
zakulisne igre-
propitkuju svoju
razboritost
i svrhovitost.
–
Stoga šutim,
i tim mukom
bučno probijam
zvučne zidove-
odvojenosti
duha od tijela.
–
Promatram te
kako spavaš,
i tvoje me
duge trepavice
nevidljivo dodiruju
najmekšim potezima,
iako se čini da
nas misaoni žileti,
zapravo režu
zahrđalom ishitrenošću
bjesomučnih tumaranja-
prenaglašenim perivojima
uzajamnog destruktivizma.
–
Oboje smo
invocirali smrt
još prije prapočela,
a u međuprostoru
mimoilaženja i
podudarnosti
opojnih sfera,
utkali smo
zapanjujuću
iskru u esenciju
budućeg plamena.
–
Bio je to
nezaboravan
događaj
promrzlog
siječanjskog
poslijepodneva-
taj grlati trijumf
neodoljivog bića,
koje nas danas
umilno naziva
svojim roditeljima.
−
■ iz šeste knjige u nastanku
(DIS)BALANS SVJETOVA ■
