Medina Džanbegović = „Pepeljara i sedam opušaka“ i „Bajka o krugu“

Medina Džanbegović (Medina Džanbegović Mohamed), bosanskohercegovačka književnica, rođena je 13. septembra 1968. godine u Zenici. Osnovnu školu je pohađala u Maglaju, a srednju, jezičko-prevodilačku gimnaziju, u Doboju. Završila je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991. godine, zatim Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2001. godine, a 2009. godine stekla je i zvanje magistra iz književno-historijskih nauka, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Školske 2011/12. upisala je doktorsku disertaciju na istom fakultetu i trenutno radi na temi iz bosanskohercegovačke književnosti. Jedno vrijeme je radila kao profesor bosanskog jezika i književnosti u Maglaju, Tešnju i Sarajevu, a danas je poslom i životom vezana za Kairo. Bavi se već dugo pisanom riječi. Piše i objavljuje, kako poeziju, tako i prozu, u domaćim i inostranim publikacijama, bavi se književnom kritikom, esejistikom, publicistikom, političkim i socijalnim analizama. Njena prva zbirka poezije bila je „Pepeljara i sedam opušaka“.

Učestvovala je kao autorica u više od deset međunarodnih zajedničkih zbirki poezije u izdanjima Kulture snova iz Zagreba, u zajedničkoj međunarodnoj zbirci Šestih novosarajevskih književnih susreta, Međunarodnoj zbirci pjesama i priča za djecu “Zagrli život” (Udruženje balkanskih umetnika, Srbija), pjesničkim antologijama „Skadarlijske boemije“ (Beograd) i „Gilgameš“ (Beograd). U pripremi je njena nova stihozbirka „Svekolika upitnost“ i naučno djelo „Transpozicija tradicije u djelu Naguiba Mahfouza“.

Iz recenzije Amira Brke

„Pjesme iz ‘Pepeljare i sedam opušaka“ (Simboli, Pred prvu kišu, Sizif, Kad veselica puca, Ja ne vjerujem u magistrale i dr.) predstavljaju poeziju disparatnih slika, paraleliziranih, takvih da ne proizlaze jedna iz druge niti su objašnjene trećem. Svaka ima svoju opstojnost. Nije to, međutim, asemantička poezija ili antipoezija što bi evokativno i patetično oživljavala prošlost, nego upravo ironizirajući uređeni bajkoliki sistemi punjeni sadržajem aktuelnoga haosa i entropije…“

Iz recenzije Nedžada Ibrišimovića:

„Vrijednost poetske pojave Medine Džanbegović, iako je to, kao i uvijek, teško decidno definisati, jeste izvjestan dah poetskog povjerenja koji kod ove pjesnikinje nikada ne iznevjerava i uvijek nekako slazi sa svake njene pjesme. Ponad njene pjesme vazda lebdi nešto živo, njena pjesma i kad je dovršena i književno okončana, pa čak i kada se zagrcne, recimo, u ritmu, svaki put dopušta da udahneš nadu. Takvo što se ne može napisati u prozi, niti svjesno, tako govori duša. Glas Medine Džanbegović je jedan cjelovit pjesnički glas…“

Djela