fbpx
spot_img

Miladin Berić priča

SVE JE DOBRO ŠTO SE DOBRO SVRŠI

One noći kad je shvatila da nije sva svoja, već da je bar malo i moja, bilo je kasno.
Za nju.
Za mene.
Ili za oboje.

To što nije baš bila sva simetrična meni nije smetalo, kao što ni njoj nije smetalo što je imam običaj da ne gledam tamo gdje gledam.

Tako sam jednom kobajagi gledajući svojim frljavim očima u njenu vilicu koja je podobro bacala udesno ustvari skenirao novu komšinicu koja se ko zna otkud pojavila u našem šoru.

Zadovoljan osmijeh i kraće mačorsko oblizivanje bio je za nju dovoljan dokaz da sam pečen i da sam se žestoko okliznuo na sve njene čari koje je iskusno bacala pred mene.

Ja sam za nju bio dobra prilika, a ona meni dobra do prve prilike tako da smo zajedno izdržali jedno petnaestak dana. To što je komšiluk uvijek žedan zajebancije smatrao da smo dobar par, bio je samo razlog više da jedno drugo što prije ostavimo.

Kad me je ljubila brada joj se dodirivala sa mojim lijevim ramenom, a pošto su i moje oči debelo bacale udesno nikad se pri poljubcu nismo uspjeli pošteno ugledati. Možda smo zato i uspjeli sastaviti tih petnaestak dana.

Sa nama je bilo gotovo onog trena kad je jedan zajednički prijatelj, slikar, pokušao da nacrta našeg budućeg potomka. Bez obzira što mu je ruka primjetno drhtala i što je već bio podobro pijan, ta kreatura je toliko ličila na nas dvoje da smo ga iz sažaljenja ostavili da živi samo na papiru. Možda plod naše ljubavi nekad oživi neki novi majstor Đepeto.

Baš u vrijeme naše najvećeg gugutanja u gradu je gostovao poznati cirkus i njihov najbolji klovn – patuljak je pao u sevdah kad nas je ugledao u trećem redu.

Ona je žestoko iskrivila vrat da bi sjedila kako tako normalno, a ja sam izvadio ogledalo da bi bar djelimično vidio ono u što sam gledao. Pošto se klovn nikako nije uspjevao da povrati od smijeha, mi smo ljubazno zamoljeni da uz adekvatnu odštetu napustimo predstavu ili da zamjenimo klovna. Naravno, uzeli smo vrapca u ruci, tj. pare i ja sam nju onako džentlmentski odveo na frizuru.

Na moje zaprepaštenje u salonu je kao frizerka radila ona komšinica sa početka priče. Pošto nije imala nekih većih vidljivih nedostataka, svidjela mi se na prvi pogled. Taman kad sam konto kako da je smuvam, u frizeraj je uletio onaj smeteni klovn. Kako je uletio tako je pao na koljena, kako je pao na koljena tako je promumlao, nečim što bi se teško moglo nazvati govor, prema mojoj ošišanoj ljepotici:
„TI SI ŽENA MOG ŽIVOTA“.

Taj očito ili nikad ranije nije vidio ženu ili je imao užasno težak život.

Ona je pokušala da uhvati moj pogled, koji je odbijajući se o silna ogledala završavao na robusnom donjem dijelu frizerke i pošto se nisam čak ni zacrvenio skužila je da ja nisam klovn njene budućnosti.

Tada je i frizerka skontala da se gvožđe kuje dok je vruće, to jest da me onako ucvjeljenog može lako da obrlati. Meni je ostalo samo da se predam, što sam poslije kraćeg folirantskog dvoumljenja i učinio.

Pošto se nikad tačno ne zna šta je zgoditak, njih dvije su se zadovoljno i srećno cerile, jer ja možda jednom i vidim ono što treba da vidim, a onaj patuljak možda i nije skroz patuljak.

Miladin Berić (M. B. Romanov)
Miladin Berić (M. B. Romanov)
Rođen je u Banjaluci prvog posnog dana poslije Božića, a sedam godina prije čuvenog banjalučkog zemljotresa koji je pokazao da i priroda, a ne samo političari, može da ima rušilačku moć. Ne krade, ne vara, ne laže, ne otima i ne rekitira, što znači da nema vrline po kojem bi ga mogli zapamtiti i iskovati u zvijezde. Posebno je poznat po tome što češće mijenja države nego prijatelje. I po tome što je sam sebi najveći neprijatelj tako da povremene opstrukcije od strane drugih ne uzima kao zlonamjerne. Liči na Republiku Srpsku, jer s godinama gubi samostalnost, a i bez obzira što nije od onih i hoće na sebe.