fbpx
spot_img

Milan Pajević: Kolumna SITNI SAT

Danas je 24. mart. Taj datum smo svi dobro upamtili. Ja sam napisao i jednu belešku za neku buduću knjigu…

AIR STRIKES BEGIN*
MART 1999

Ceo mart, te, poslednje nedelje milenijuma je bio čudan. Ponovo su se aktivirale priče o bombardovanju, koje nisu jenjavale od završetka pregovora u Rambujeu i referenduma kojim su gradjani SRJ u najvećem procentu, ako s ene varam 93 i nešto, odbacili njegovo prihvatanje.

Posle najavljenog pa ne izdešavanog bombardovanja krajem oktobra, početkom novembra 1998. narod se u napaćenoj i izmučenoj zemlji što sankcijama što protestima, privikao… Meni je 9.marta, sa nekim snegopadom u goste, u Kijev, došao u posetu iz Bostona gde je završavao studije moj stariji sin . Njemu je u posetu, pošto sam ja u to vreme radio prilično dugo i često bivao odsutan (a da mu ne bude dosadno), u goste došla Valvičea Dos Santos, koju smo svi, prihvatajući to kako ju je oslovljavao, nazivali “Crna”. Ta priča zaslužuje mnogo vise od ove crtice, pa bi se na njoj zaustavio.

Kod Žuće, legendarnog suvlasnika restorana 011 u Kijevu dugo na istaknutom mestu je bila njegova zajednička fotografija sa Crnom . Kad se pojavila, jedne večeri sa nama dvojicom, dao nam je najbolji sto, odmah se izljubio sa svima nama, sa njom dva put po tri puta, i usput, sa onim, njegovim nezaboravnim razoružavajućim osmehom rekao:
-Odmah sam vas prepoznao, gdjice. Znao sam da će Naomi Kembel jedanput doći i u moj restoran!

POSLEDNJI LET ZA BEOGRAD

U to vreme, leteo sam skoro svakog vikenda za Beograd direktnim letom za koji se izborio, takodje legendarni predstavnik JATa, Milan Golubović, ali sam za vreme Miodragovog boravka bio u Kijevu.
Crna je ostala jedan produženi vikend, a on se vratio u Boston 19. marta sve u zimskoj jakni za rukovodioce gradilišta, i mojim kariranim šalom koji se pominje u jednoj drugoj priči. Od jednog našeg, večernjeg razgovora u mom malom stanu na Poltavskoj ostala je žaba u grlu i priča Boston, Kijev, Tibet i Narazjan. Istog dana sam i ja, otputovao za Beograd

ADA

Na vratima stana moje tašte, u Vlajkovićevoj, sačekala me mlađa ćerka Filipa sa nekim stvorenjem u naručju.
– Tata, zar nije slatka, pogledaj je!
Iz njenog naručja je virio crni nosić na ružičastoj njušci i dva znatiželjna oka. Dodirnuo sam je prstom i ona je otvorila dva mala oka u kojima je pored iznenadjenja bilo i neke meke radoznalosti.
– To je ADA, tata. Jel’da je prelepa ?
Klimnuo sam glavom i izgrlio sa ostatkom porodice. Te noći sam počeo da se gušim i nisam mogao oka da sklopim. Znao sam da je alergija. Jeo sam jabuke (koje su mi u takvim slučajevima pomagale, farmaceuti, obratite pažnju!) i pričao sa svojom ženom o razvoju situacije vezano za bombardovanje.
– Da tražim veći stan? Pitao sam. Dajte dodjite da opet budemo zajedno.
– Zašto zajedno kad Tebe nikad nema kod kuće, deca idu u školu, navikla su se, neću da se pomeram. Kako svima, tako i nama. A te priče o bombardovanju su već svima na vrh glave. Neka nas već jednom izdandaraju, neće im biti prvi put. To što su saveznici uradili 1944. sa Beogradom za Uskrs, je bilo znatno razornije i užasnije nego Hitlerovo za 6.4.1941…
Vratio sam se u ponedeljak 22. marta 1999. u Kijev i nastavio sa radom.
Ispostaviće se, da je to bio poslednji JATov let za Kijev.

TEODORA

Pamtim jednu drugu priču, koju sam čuo prošlog leta, kako je jednog mešanca ostavljenog u kutiji u ulici Arčibalda Rajsa , kojoj su dali ime Teodora , njegov dobročinitelj, doveo u Zavičaj svoje devojke , kako bi mogao poslednjim letom da odleti iz Beograda, jer je za razliku od moje supruge predosetio da će Holbruk ovog puta da ispuni svoju pretnju.

AIR STRIKE BEGIN

Zvonili su telefoni, ne samo od onih koji su gledali CNN. Neki od njih su pitali šta im to znači Air strike Begin ? iako je to, čak svima, i ne poznavaocima engleskog jezika svima bilo jasno.
Uvek sam se pitao – kome je bilo gore? Ovima koji su ostali tamo, gde sada padaju bombe, ne zna se gde kada i koliko, ili nama koji smo bili po belom svetu…
Moji roditelji , učitelji u penziji , i priličnim godinama, u Arilju. Moja starija ćerka Ana sa svojom majkom u Švedskoj. Moja žena sa decom u Beogradu. Moja sestra sa svoja dva sina, takodje u Beogradu… Stariji, Đordjije je napisao u nekom sećanju na današnji dan: vozio sam iz Milentija Popovića u Dragoslava Jovanovića preko Brankovog mosta, sa rancem na zadnjem sedištu…jer nisam znao šta će sve da se desi kad i ako bombe počnu da padaju. Niti jednom za vreme bombardovanja nismo otišli u sklonište. Igrao se fudbal, pilo pivo i spavalo se danju…Mladji je bio u školi i prve sirene su dočekali igrajući igrice jer su ih ranije pustili kući

Sećam se da sam pozvao sve naše ljude, bilo ih je dvadesetak, na raznim dužnostima i obavezama da se dogvorimo, šta i kako dalje. Ambasada naše zemlje se javila i tražila da se sutra u podne svi gradjani SRJ koji su u Kijevu pojave pred američkom ambasadom na organizovanom protestu. Ponudio sam svakom ko želi da ode kući, da može to da uradi, a da će firma svakom ko želi da dovede porodicu, to omogućiti i pomoći da obezbedi smeštaj . Ja sam zamolio svog investitora koji je imao kancelarije u Budimpešti i Bukureštu da ako mogu obezbede logistiku za pomoć oko transfera naših porodica za Kijev. Moram da naglasim da su to bez rezerve podržali . Još nešto je bilo interesantno, a o tome se malo zna: Ukrajina je, pored toga što nikada nije uvela oficijalni embargo državnim preduzećima i bankama ,(kao jedna od tri države) i na svojim aerodromima početkom bombardovanja SRJ , u Ljvovu, Dnjepropetrovsku i Donjecku prihvatila JATove avione na čuvanje jer se pretpostavljalo da bi ih Nato alijansa mogla zapleniti na zapadnim aerodromima ili uništiti na našim.

KARANDAŠ ( Carandashe)

25. marta smo imali zakazane poslednje razgovore i potpis ugovora sa jednom španskom kompanijom o dosta interesantnom i velikom poslu u Kijevu. U momentu kada je trebalo odrediti poslednju cenu, ja sam napisao na papiru cifru, previo papirić, i dodao ga glavnom predstavniku potencijanog klijenta . Ovaj je otvorio papir, pogledao me i rekao:
– Mogu li da dobijem vašu olovku?
Dok sam je pružao, moj kolega, glavni inžinjer za elektro radove je uzeo biznis kartu koja nam je podeljena na početku razgovora, i na čudjenje svih nas upitao:
-Izvinite gospodine, a šta je vama Havijer Solana?
Onda sam i ja obratio pažnju šta piše na vizit karti , tamo je stvarno pored dva imena stajalo i to prezime.
-A zašto me to pitate?
-Pa ako ste u srodstvu, pozdravite ga.
-Kako to mislite?
-Pa, mi, Crnogorci i Srbi, u ovoj zemlji što je ostalo od Jugoslavije, a koju je rasturila alijansa na čijem čelu je vaš prezimenjak, i koja od juče žestoko bombarduje našu zemlju bez saglasnosti saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, ne možemo na to da budemo ravnodušni.
-A zar mi ne pregovaramo sa ukrajinskom firmom?
Tu sam već morao da intervenišem.
-Da Vi pregovarate sa rukovodstvom ukrajinske firme .
Predstavnik Klijenta me je pogledao, vratio papirić, i rekao:
– Zahvaljujem, javićemo Vam rezultat naše odluke.
Ustali smo, pokupili svoje stvari i pozdravili se sa ostatkom predstavnika investitora, uglavnom ukrajinskim kolegama, obzirom da je Španac izašao ne pozdravivši se. Pri tome je odneo sa sobom moju olovku Carandashe koja mi je bila posebno draga.
O onome šta se dogadjalo u našoj zemlji napisane su knjige, još uvek vode mnoge polemike, poginulo je mnogo sveta, mnogi još polako umiru od posledica bombardovanja osiromašenom uranijumom. Posle 13 godina od potpisa Kumanovskog vojno tehničkog sporazuma kojim je završeno bombardovanje, na vlasti u Srbiji su ljudi koji su bili na visokim dužnostima u vladama Srbije i SRJ u to vreme o kome govorimo.
U Beogradu se topi sneg koji je padao prekjuče. Prognoza je da će sledeće nedelje biti toplo . Da li će Air strike begin ostati samo igrica na NItendu, bol u mnogobrojnim porodicama koje su izgubile svoje, zemlja sa osiromašenim uranijumom koja će rađati radioktavno povrće, i žal za propuštenim prilikama?

*Аир стрикес бегин! pita me sta to znači, izgovarajući na čistoj ćirilici onomad, 24. Marta uveče, moj rodjak, dok je sedeo u komšiluku i gledao vesti preko satelita. I tako ja saznadoh da počinje…(Sa FB stranice jednog mog prijatelja)

** Vojno-tehnički sporazum u Kumanovu ili Kumanovski sporazum potpisan je 9. juna 1999. godine na vojnom aerodromu kod Kumanova i označio je kraj NATO bombardovanja SR Jugoslavije. Sporazumom su prekinuti vazdušni udari NATO na SRJ a dan kasnije usvojena je rezolucija 1244 u Savetu bezbednosti.

Beograd, 24.3.2018.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.