kakve tragove
ostavljamo
gazeći po vodi, u
plićaku;
i za šta da se uhvatimo
padajući u otvorenu
raku…
ko nam je kopa i u nju
nas gura,
čije se ruke u gordijev
čvor pletu
da bi se tebi,
neoskrnavljenoj,
zarili duboko u petu…
i nema me danas,
i nema me sutra,
i danas sve me manje
ima;
ja lutam noću po
krovovima
i bježim od svjetlosti
ranoga jutra…
ko nas to goni,
od koga bježimo,
zbog čega plačemo
na pjesmicu laku;
možda nas prerano
proziva mrklina da
skočimo,nagi,
u njenu raku…