fbpx
spot_img

Milan Pajević: Should I stay, or should I go …

Should I stay, or should I go  …(ili kako mi je Vlatko Stefanovski „rasturio“ emocionalni sklop. Reminescencija  posle koncerta „40 godina na sceni“ u „Sava centru “ 10.10.2014. )
Nikako ne biti patetičan. Samo ne biti patetičan…A kako ? Pitao bih nekog, al nemam koga.
Pokušaću da shvatim.Možda i odgonetnem . A dan je bio lep. Baš ono „bablje leto“ ili „indijan sumer“ . Ko to beše pevao ? Žak Brel ? Ne, Joe Dassin . To i ništa više , da bar ja znam.
Na vreme smo stigli u Sava centar.
Gledao sam publiku koja je punila veliku dvoranu . Neke dede su povele svoje unuke jel nisu imali gde da ih ostave ili da im pokažu zašto vole njegovu muziku. Biće da je ovo drugo. Bilo je i mladjeg a i starijeg  sveta, ali ne mogu da se otmem utisku da je većinom to bila generacija koja je rasla sa njim , sa Vlatkom Stefanovskim  i prošla to šta je prošla ( a i ja , sa svojom ženom, medju njima) .
Za Vlatka Stefanovskog, svog vršnjaka , prvi put sam čuo daleke sedamdeset i neke, verovatno četvrte , pošto je koncert posvećen 40-godišnjici scenskog nastupa. Bio je to čuveni Zagrebački START magazin sa lepim cicama i na finom papiru, ali i veoma dobrim člancima, intervjuima, foto reportažama i analizama.
U jednom „izvješću sa Istarskog rok festivala“, možda baš iz Rijeke, pokojni Dražen Vrdoljak je celu stranicu i po posvetio „neverovatnim dečkima iz Skoplja“ koji su nastupili kao „Leb i sol“ , a medju jednakima, zapazio je i rekao -zapamtite ovog . Bio je to Vlatko Stefanovski.
Profesionalac „par ekselance“ , jedan od najboljih gitarista sa ovih prostora (ako ne i najbolji računajući opus u kome se kreće i virtuoznost na svom instrumentu kome je posvećen na način. Nisam primetio, ali bi njegov da odgovor na pitanje  – A ŠTA JE ZA VAS GITARA ?, mogao da bude samo jedan – ONA JE MOJ ŽIVOT …
Ne bih o koncertu .O tome šta je svirao, na čemu, koje pesme pevao, ko su mu bili gosti… O tome ćemo  verovatno čitati u danima koji dolaze . O tome će pisati svi ostali, najviše rok kritičari, novinari kulturnih rubrika, muzikolozi … Ja bih o tome kako (i zašto) sam veći deo, tog , skoro tročasovnog veličanstvenog muzičkog doživljaja proplakao. Što u duši, što sa suzama koje nisam mogao da kontrolišem.
Da li je ta neverovatna muzika koju su njegove strune zajedno sa Ljubljanskim gudačima predavale sa scene , taj Makedonski, južnjački melos koji ne samo ja nazivam „tga za jug“ načeo moj emocionalni sklop ? 
„Na kantar studen so tuč go merat, a možet li da go izmerat …“ (Tutunoberačite i Kočo Racin, mi smo je učili na pamet , i ja je još uvek znam … „a možat li da go izmerat? Našeo tutun, našea muka, našea solena pot „…)
Da li je svodjenje računa samog sa sobom, pa i sa drugima, tužno samo po sebi ? Svakako jeste. A mi baš generacija, Vlatko i ja . Upoznaćemo se sledeće godine na ARLEMMu , letnjem muzičkom festivalu u malom mestu Zapadne Srbije , u Arilju, ako Bog da. Reče mi Guta Mladenović , da će posle velikog Jovana Kolundžije dovesti na „Uski vir“, ostrvce na Rzavu , sledećeg leta, Vlatka Stefanovskog . Uh, Ti, rekao sam i odmah rezervisao vreme da mi se ne desi kao ove godine , da u vreme festivala budem na odmoru (znate, ja sam odatle, to je moj grad).
Da li je to delikatno provučene tema “ od Vardara pa do Triglava“ , u ovom slučaju Maribora ; izbor muzičara i gostiju iz cele bivše nam domovine u kojoj smo Vlatko i ja i 90 % publike bili rodjeni , rasli i radili šta je ko imao da radi …
Da Ii je to, ono,  kad je, u jednoj pesmi prozvučalo – „should I stay, or should I go?“…
Setio sam se da je danas naš mladji sin odradio svoj poslednji radni dan u firmi u kojoj je bio zaposlen , i da me je supruga na to, iako se očekivalo, rezignirano podsetila :
 „Rekla sam mu, ono što sam mu već govorila godinama , pakuj se i idi i Ti …“ Ovo IDI I TI, značilo je , da od mojih četvoro dece, jedini koji je došao da ostane (iako je imao „prokletu mogućnost izbora“ , posle školovanja u inostranstvu) mora da ode u daleki svet. Baš tako, u daleki, jer ovaj u blizini ne uliva neku nadu da otvara perspektive ljudima koji dolaze .
 
Da li je to što me  stiskalo danas, sa gorkim ukusom u ustima i bolom „pod levom sisom “ , što bi rekao Pavić, bio taj osećaj beznadja koji je ostavljao intervju sa Nikolom Djuričkom u poslednjem Nedeljniku („sad se iz Srbije beži bez strasti“)…
„Odoše svi“ kao da odjekuje sa svih strana …
-A ko će da ugasi svetlo kad svi odu? – ne znam da li je sekvenca iz nekog filma, knjige, opet nekog intervjua …
 
Ono što me sada drži, i što je utisak sa ovog jubilarnog koncerta velemajstora gitare , scene i zvuka koga izvlači iz svog voljenog instrumenta, roker aristokrata … je jedan osećaj , koji bi mogao da bude odgovor na ovo poslednje pitanje ; Vlatko Stefanovski , i njemu slični , ma koliko da ih malo ima , drže to svetlo upaljenim i ne daju da se ugasi . Baš zbog nade da nije sve izgubljeno, i da je moguće da tih majstora koji ne daju da se svetlo ugasi , bude što više . 
Bravo legendo , i hvala Ti generacijo ! Dobro jutro ! 
11.9.2014.  01,05
Prethodni tekst
Sledeći tekst
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.