Tada sam samo ćutala. Kada bi me upitali zašto, i tada sam ćutala. Ćutala i gušila se u tisini koju sam sama skrojila, miješajući prkos i inat, a pomalo i slabost. Riječ zarobljena zidovima koje sam sama podizala, dok sam mislila da dižem štitove.Štitove od udara svakog vjetra koji bi me mogao poljuljati, i koji ne bi svirao melodiju koju sam ja naučila da plešem. Mnogo puta smo svi mi oćutali, a još mnogo više puta se suprotstavili priznanju da smo ćutali. Prvo kao ono malo dijete u vrtiću, ćutali da nam se ne jede ručak spremljen za taj dan, prećutali i prve simpatije …Ćutali smo jedinim osobama koje zaslužuju i nas i svu našu ćutnju, nemire u sopstvenim nemirima.I nikad im nismo rekli da su oni razlog te mučne tišine, da radi njih počinje ta mučna kompozicija sa dugim uvertirama, a još dužim završnicama. Ja sam se nekako uvijek vodila onim Momovim da samo sa rijetkim osobama možemo ćutati. U njihovom zagrljaju riječi nisu imale potrebu da izlaze na površinu okrutne svakodnevnice. Možda bi se posjekle pred oštrim naletom vjetra i strepile da budu neshvaćene. Ne, nisam htjela to, a bolje reći nisam smjela.Nekako tu tišinu su gradile najljepše riječi. I bile su samo moje, moja tajna i moj vijerni Sančo. A taj neko…mislila sam da već to zna, da je dio moga svijeta. Da svaka moja neizgovorena riječ je kao baklja koja se ne može ugasiti, koja će živjeti u meni…a ko treba da će znati. Prepoznati u mome gromoglasnom smijehu, u sjaju oka, stisku ruke…Prepoznaće, a ja ću misliti da zna i ćutaću. Sve dok i ta ćutnja ne eksplodira, i kao da nije ni postojala. A sadržala je sve moje tajne, sve moje strahove, svu moju ljubav i čežnju…Sad je samo ono ostalo u vazduhu, sa cesticama nostalgije …Nikad ti nisam rekla, ni sada ti ne govorim. Vise sebi da smirim savijest i dušu. Opet govorim nekom dušom, a ćutim. Ječi tišinom da mi nedostaje, ona jedna samo riječ i zagrljaj posle svake bure. Samo ono jedno da sve će proći…jedan pogled ka plavetnilu i stisak ruke . Kosa na vjetru koja u loknama opet skriva tisinu. Nisam ni rekla hvala za ono juče, ali i ono sutra . Ni za suzu brisanu uvijek pjesmom i laticom ruze. Za knjigu sastavljenu od tih riječi, ali nikada ne napisanu…do sada…Ćutimo mi svi, nesvjesni da ćutimo. Kad tišina zaječi možda bude kasno…Do tada ću nositi plašt jedan kajanja, kao i svaki smrtnik, i ono ,“ zasto“ ? I mogu ja pisati koliko hoću, tražiti zov tišine, ali uvijek ostaje ono ali…Oćutaćemo najvećim čežnjama i nemirima, a možda je sve tako ljepše, možda se tako voli. I tad, kao i sad ćutim najljepše riječi koje znam.
