fbpx
spot_img

Naša pravda pred nikog ne klonu – Vidovdane evo nas ponovo, nova knjiga Radomira Puca Dragićevića

Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetniak “Nekazano” iz Bara objavilo je desetu po redu knjigu autora Radomira – Puca Dragićevića, pod nazivom “Vidovdane evo nas ponovo”. Predgovor za ovu knjigu napisao je Labud N. Lončar, književnik, predsjednik udruženja “Nekazano”.

 

Naša pravda pred nikog ne klonu

Pjesnik Radomir Puco Dragićević nošen željom za kućnim pragom, nostalgijom i rodoljubljem malo – malo pa pođe i obiđe rodnu Metohiju, porušene grobove i spaljene kuće, i pod tim utiscima a reklo bi se pomirljivim tonom i samo sebi svojstvenim stihom kaže:

 

Nije više važno ništa,

Tišina me sada sreta,

U meni je stigla jesen,

I ako sam na prag ljeta.

 

U tim svojim posjetama a razočaran vandalskim postupcima pojedinih dojučerašnjih komšija i prijatelja ali nikada ne generalizujući postupke albanskog naroda već pojedinaca iz njih, kao i iz svoga naroda, sabira u svojom tuzi sjećanja riječima:

 

Po drugi put u prošlom vijeku,

U ranama izdišu   domovi,

Ni svijeću niko da zapali,

Svud srušene Crkve i grobovi.

 

I pored stradanja i paljevina, uništenih Svetinja, života i pogaženih snova a dok stoji tu na tlu svoje Metohije, pjesnik  Puco zaključuje:

 

Vraćamo se uzdignute glave,

Gdje je njina bijes izgorela,

Gdje i sada njine vatre besne,

Da branimo kuće od pepela.

 

I u tom zanosu a računajući na povratak Ognjištima, prvenstveno misleći na mlade i vjerujući u njihov povratak, Puco savjetuje:

 

Nek’ se opet  zacrveni zemlja,

I nek’ žito na tamjan miriše,

Nekrstu ću donijet  zakletvu,

Nikad tuđe nećeš biti više

 

Pjesnika najviše boli izdaja i bahato ponašanje svjetskih moćnika i njihovih izvršioca a njegovih dojučerašnjih komšija i prijatelja, iz svakodnevnog života, a i iz preduzeća ukojima su zajedno radili  – poučen istorjiskim činjenicama, tradicijom naroda kome pripada i  porodičnom tradicijom pjeva:

 

Naša pravda pred nikog ne klonu,

Nit’ je ikad bila u tamnicu,

Zato ne dam braćo moja mila,

Da nam preci ječe u grobnicu.

 

Pokušaj otimanja i pljačke svetinja je ono što su bjelosvetski moćnici smislili a domaći izdajnici  pokušali da sprovedu ali je sve to pod vođstvom Svete majke Crkve veličanstvenim litijama i molitvenim hodom na stotine hiljada vjernika onemogućeno, u čemu je nemjerljivu ulogu imao Mitropolit Amfilohije, kao duhovni Vođa pravopslavnog naroda a kome je Puco posvetio prelijepe stihove:

 

Ti koji si u zlom dobu,

Dok Kosmetom vatra gore,

Skupljo mrtve po međama,

Da o tebe ružno zbore…

 

…. Ti zemaljski Božji sine,

Zaštitniče Pećkog trona,

I sad vidim Tvoje suze,

Sa svijeća i Ikona…

 

U drugom dijelu ove zbilja divene i vrijedne knjige pjesnik Puco nam pokazuje lice čovjeka koji zna da voli i poštuje Ženu i to onom iskonskom jačinom i pravim značenjem ljubavi. Ovog puta prepuštam čitaocima da sami pronađu te biser riječi koje odrastao čovjek u jeseni svog života izgovara bez stida i bez lažnog moralisanja.

Kada bih morao da napravim baš kratku analizu ove nove Pucove knjige koja je pred nama jednostavno bih je zaključio pjesnikovim stihovima koji zvuče i kao zakletva, i amanet svome rodu:

 

Nije molba, ni  prijetnja,

Vremena su stigla nova,

Svaka riječ, zakletva je,

Ne bilo nas bez Kosova.

 

Pjesnik Radomir Puco Dragićević ovom knjigom napravio je krupan iskorak u sveukupnom svom stvaralaštvu i usudio bih se reći da je ovo jedna od njegovih najboljih knjiga do sada.   Vrijeme kao najbolji sudija dat će sud o tome. Nama, njegovim prijateljima i poštovaocima njegove riječi ostaje da sa nestrpljenjem očekujemo njegovu novu knjigu. Nekako imam osjećaj da nećemo dugo čekati na nju jer je pred njim veoma plodan period u njegovom stvaralštvu, to je očigledno.

Naša pravda pred nikog ne klonu

– Vidovdane evo nas ponovo, nova knjiga Radomira Puca Dragićevića

 

 

Pjesnik Radomir Puco Dragićević nošen željom za kućnim pragom, nostalgijom i rodoljubljem malo – malo pa pođe i obiđe rodnu Metohiju, porušene grobove i spaljene kuće, i pod tim utiscima a reklo bi se pomirljivim tonom i samo sebi svojstvenim stihom kaže:

 

Nije više važno ništa,

Tišina me sada sreta,

U meni je stigla jesen,

I ako sam na prag ljeta.

 

U tim svojim posjetama a razočaran vandalskim postupcima pojedinih dojučerašnjih komšija i prijatelja ali nikada ne generalizujući postupke albanskog naroda već pojedinaca iz njih, kao i iz svoga naroda, sabira u svojom tuzi sjećanja riječima:

 

Po drugi put u prošlom vijeku,

U ranama izdišu   domovi,

Ni svijeću niko da zapali,

Svud srušene Crkve i grobovi.

 

I pored stradanja i paljevina, uništenih Svetinja, života i pogaženih snova a dok stoji tu na tlu svoje Metohije, pjesnik  Puco zaključuje:

 

Vraćamo se uzdignute glave,

Gdje je njina bijes izgorela,

Gdje i sada njine vatre besne,

Da branimo kuće od pepela.

 

I u tom zanosu a računajući na povratak Ognjištima, prvenstveno misleći na mlade i vjerujući u njihov povratak, Puco savjetuje:

 

Nek’ se opet  zacrveni zemlja,

I nek’ žito na tamjan miriše,

Nekrstu ću donijet  zakletvu,

Nikad tuđe nećeš biti više

 

Pjesnika najviše boli izdaja i bahato ponašanje svjetskih moćnika i njihovih izvršioca a njegovih dojučerašnjih komšija i prijatelja, iz svakodnevnog života, a i iz preduzeća ukojima su zajedno radili  – poučen istorjiskim činjenicama, tradicijom naroda kome pripada i  porodičnom tradicijom pjeva:

 

Naša pravda pred nikog ne klonu,

Nit’ je ikad bila u tamnicu,

Zato ne dam braćo moja mila,

Da nam preci ječe u grobnicu.

 

Pokušaj otimanja i pljačke svetinja je ono što su bjelosvetski moćnici smislili a domaći izdajnici  pokušali da sprovedu ali je sve to pod vođstvom Svete majke Crkve veličanstvenim litijama i molitvenim hodom na stotine hiljada vjernika onemogućeno, u čemu je nemjerljivu ulogu imao Mitropolit Amfilohije, kao duhovni Vođa pravopslavnog naroda a kome je Puco posvetio prelijepe stihove:

 

Ti koji si u zlom dobu,

Dok Kosmetom vatra gore,

Skupljo mrtve po međama,

Da o tebe ružno zbore…

…. Ti zemaljski Božji sine,

Zaštitniče Pećkog trona,

I sad vidim Tvoje suze,

Sa svijeća i Ikona…

 

U drugom dijelu ove zbilja divene i vrijedne knjige pjesnik Puco nam pokazuje lice čovjeka koji zna da voli i poštuje Ženu i to onom iskonskom jačinom i pravim značenjem ljubavi. Ovog puta prepuštam čitaocima da sami pronađu te biser riječi koje odrastao čovjek u jeseni svog života izgovara bez stida i bez lažnog moralisanja.

 

A kada bih morao da napravim baš kratku analizu ove nove Pucove knjige koja je pred nama jednostavno bih je zaključio pjesnikovim stihovima koji zvuče i kao zakletva, i amanet svome rodu:

 

Nije molba, ni  prijetnja,

Vremena su stigla nova,

Svaka riječ, zakletva je,

Ne bilo nas bez Kosova.

 

Pjesnik Radomir Puco Dragićević ovom knjigom napravio je krupan iskorak u sveukupnom svom stvaralaštvu i usudio bih se reći da je ovo jedna od njegovih najboljih knjiga do sada.

 

Vrijeme kao najbolji sudija dat će sud o tome. Nama, njegovim prijateljima i poštovaocima njegove riječi ostaje da sa nestrpljenjem očekujemo njegovu novu knjigu. Nekako imam osjećaj da nećemo dugo čekati na nju jer je pred njim veoma plodan period u njegovom stvaralštvu, to je očigledno.

 

Labud N. Lončar

književnik

* * *

Radomir Puco Dragićević, rođen 1947. god. U Banjici (Banja Ilidža) kod Peći, opština Istok u Metohiji. Osnovnu školu završio na Banji, gimnaziju u Istoku i Peći. Radio u „Kosmet – prevozu“ iz Peći a zatim u Zemljoradničkoj zadruzi u Dobruši. Prinudno izgnan iz svoje kuće sa ostalim srpskim porodicama iz Metohije sredinom juna 1999. godine.

Živi i aktivno piše u Budvi. Puco je počeo da piše pjesme u ranoj mladosti. Objavljivao je početkom sedamdesetih godina u lokalnom istočkom literarnom listu „Svetlost“.

Objavljene knjige: „Kosti greje zemlja Metohije“, „Metohijski bezgrobnici“, „Od pepela spomenici“, „Krvavi tragovi“, „Ubijeni pragovi“, „Metohijo sretni sina“, „Ne prati me sa suzama“, „Pokrite me sa pepelom“ i „Zakletva“.

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.