Okrvavili ste nam bajku,
razdevičili srca,
horde čizmaša
što bazde na prezir
poturaju kaljavu čizmu,
misleći da ako im očistimo čizme
opraće im se i obraz.
Jedan ufilcani nogom
razvaljuje vrata učionice
i gleda nas preko cevi.
Od želje da nas pobije odmah
deli ga samo naređenje,
ne savest, ne saosećanje.
,,U dvorište! U kolonu, po tri!“
Jedni do drugih, idemo u bezdan,
ko jaganjci na klanje.
Tiskaju nas u topovske šupe,
prebrajaju, razdvajaju,
dele po poreklu,
izuzimajući ljudsku važnost.
Gromovi su pucali. Ne od munja.
Pokošena tela bez nade
kisla su pod mecima.
Bilo je kratko i bolno,
gotovo iz milosrđa.
Sledećeg jutra na
svim kućama vijorile
su se crne zastave.
Od tog crnila jutro
nije ni svanulo.
Tu, u Pivari,
Bresnici, Korićanima,
možda je magla zabelela krovove.
U Šumaricama ni magla nije izdržala.
Možda pokoji dečak još žali
što nije s drugovima držao
poslednji čas
i ne prašta majci što
ga je zaključala u podrum.
Neke su majke ožalile žive,
a neke nikad prežalile mrtve.
Skriven na tavanu, među vrećama krompira, jedan dečak se silno trese,
dok mu majka između zalogaja nabraja
koga više videti neće.
A on tiho kroz suze promuca:
,,Mama, ja nisam kriv što sam ostao živ“.
(Sećanje na zločin u Kragujevcu 1941. godine. Pesma je inspirisana istinitim svedočanstvima. Poslednja strofa svedoči sećanje slavnog glumca Mije Aleksića koji je bio skriven na tavanu, nakon što je uspeo da se spasi iz zarobljeništva)




