fbpx
spot_img

Noćnici (odlomak iz romana „Do obala Goe“)

Tako, zamišljajući da je na vezi sa Jacom, možda nekih dvadesetak minuta kasnije, ne zna ni sama kako je stigla dotle, sasvim slučajno, vođena instinktom, nekim čudom ili magijom, ili uz neobjašnjivu pomoć svog „šestog čula“ – ili je pak u sve to i Svevišnji bio umešao svoje svemoguće prste – našla se u zoni Mašanovih čuda.

Svejedno, na kraju krajeva, kako je do toga došlo, važno je samo da se u právo vreme obrela na právom mestu, što joj je, u krajnjoj liniji, zapravo i bio cilj. Premda se, na svu sreću, njene crne slutnje nisu obistinile. Čim je postala svesna gde je to zapravo došla, protrljala je oći da bolje vidi u onoj pomrčini i još izdaleka, oprezno prilazeći toj „zoni čudâ“, uočila je nekoliko prilika kako tamo stoje i nešto pričaju.

Pod plaštom mraka, koji je sad bio njen saveznik, odlučno, na prstima koračajući tik uz ogradu, uzimala je metar po metar, samo da ti sumnjivi noćni tipovi (prozvala ih je „noćnici“), ne primete. Naime, kopkalo ju je da izbliza osmotri kakvo se to društvance tu skupilo u ove sitne sate, bilo je još o-ho-ho do prvih petlova. Pomislila je da su to najverovatnije neke etablirane njuške koje ne mogu regularno, što će reći za bela dana, tu da se pojave i da hvataju red za terapiju čudotvornim magnetnim silama. Šta mu ga znaš, može biti i od onih što danas vedre i oblače, koje bi bilo blam da ih neko ovde upeca, pa da, ne daj Bože, osvanu na naslovnici nekog tabloida.

Jebem ti… Pa ono je Maks! Šta on kog vraga traži ovde?! – možeš misliti kako sam se zaprepastila, ugledavši ga tamo.

Nije mogla da veruje svojim očima.

Samo da si me videla kako sam im se stručno prikrala kao duh. Delilo nas je ne više od desetak stopa gledano vazdušnom linijom. Brže-bolje šćućurila sam se onda iza jednog golemog Lend&Rovera kog kao da je sâm Bog tu parkirao i načuljila uši da čujem o čemu to oni balave, a mogla sam da se kladim u šta god hoćeš da kenjaju ili o ženama, ili o fudbalu, ili o politici – u mislima je i dalje bila sa Jacom.

Nije mala stvar imati nekoga sa kime možeš da podeliš sve, čak i na tako volšeban način i u tako delikatnom trenutku. Nekog ko će uvek biti na tvojoj strani.

No, posle nekih desetak minuta, morala sam sebi da priznam da sam ovaj put žešće omanula, muški prasci nisu ni pominjali ni fudbal, ni politiku, a žene samo uzgred, nego su zaluđivali jedan drugog kako će ranom zorom da zbrišu odavde zdravi i čili kao da su popili nekakav svemogući čarobni napitak koji diže i iz mrtvih. A Maks za sve to vreme nije rekao ni reč, što je, dakako, bilo i za očekivati – čvrsto je držala dato obećanje, neće poštedeti svoju prijateljicu nijednog detalja.

Znam šta ću! – najednom joj se u mozgu upalila lampica.

Onda je tiho, da ostane neopažena, nestala odatle u vidu lastinog repa. Kao leptirica, zapravo, brže, što brže, hitala je istim onim pijanim sokakom kojim je i došla.

Vratiće se posle za nešto manje od pola sata, naružana kamerom i diktafonom.

Opet tiho, poput provalnika, prišunjala se, smestila se na staro mesto i uključila kameru, pribojavajući se sve vreme da, kakav je baksuz, nekim nesmotrenim pokretom, ili trapavlukom ne privuče njihovu pažnju. No, pokazalo se da je njen strah bio bezrazložan, jer su se oni toliko bili zaneli u razgovor, da se sticao utisak, da bi čovek bezmalo mogao da ih potkuje, a da oni to i ne primete. A, što je bilo najvažnije, pokazalo se da je stigla u právom trenutku, jer upravo na Maksa beše došao red da i on iznese svoju muku na videlo. Možete misliti koliko ju je zanimalo šta će da kaže.

Hajde sad, gukni golube, da te svi čuju… Ha, ha… Gukni, klipane, kad  nisi hteo da gučeš svojoj golubici… – ponavljala je u sebi i bodrila ga.

– Blago vama. Vi bar znate od čega bolujete – rekao je. – Ja ne znam, a doktori me prave budalom. Medicinski kao ništa mi ne fali, ali dešava mi se da kada budem nasamo sa ženskom, u onom kritičnom trenutku kada se treba pokazati, imam problem. Znate već na šta mislim i kako je to mučno. Bog zna kakvo se to prokletstvo usadilo u mene, odnosno koji je konkretan uzrok tome, ali već neko vreme samo knjižim fijasko za fijaskom i život mi se pretvorio u pakao. Nema šta već nisam pokušao i ništa, ista meta isto odstojanje.

– Pa, šta kažu doktori? – upitaše ga zgranuto.

– Šta kažu? Kažu da je problem u mojoj glavi, a ne dole, u preponama. Ali nijedan ne kaže šta mi je to sa glavom i kako se to leči, nego opusti se, sinko, i ne očajavaj, ne gubi nadu, nego budi uporan, pre ili kasnije naći će se već neka „doktorica“ koja će sve to da popravi. I tvoja boljka biće onda kao rukom odnešena. Hoće, kažem im ja, ali kad? I gde da nađem tu „doktoricu“? Sigurno ne visi negde na grani i čeka na mene! Kažem vam ja, vaše astme, prostate, bubrezi i holesterol su mačji kašalj u poređenju sa mojom mukom.

Tu smo, dakle! Znači onaj aber ipak nije bio bez osnova. I vidi ti njega, obično ćuti kao mulac, moraš reči kleštima da mu čupaš, a sad ovde veze kao singerica.

– E, pa, nije baš tako, prikane – javi se onda prosedi, suvonjavi lik sa ogromnim piksla-naočarima, u najmanje dva broja većem izbledelom sivkastom žaketu. – Kao pisac i kao čovek sa ogromnim iskustvom, dobro sam upoznao ljudsku dušu: svakome je njegova muka najteža. No, na našu nesreću, vek u kojem živimo proterao je empatiju sa lica zemlje…

– Tako je! – u znak odobravanja, zagrmeše i ostali. – Vi pisci ste baš pametni neki ljudi.

– Jesu, đavola su pametni! Video bih vas ja da ste na mom mestu. Kao danas, recimo, da se ne odvajate od takve ribetine kao što je moja šefica, a da ne smete da joj se približite da se ne biste obrukali! Verujte mi na reč, ni Monika Beluči joj nije ravna. A da muka bude veća, ne da vam mira, kao da sama traži đavola i samo vas izaziva onim svojom ubitačnim bezobrazno jebozovnim pogledom zavodnice, dok vas ne istera iz pameti…

Bravo, Maks! Nisi ti tako glup kao što izgledaš – smešila se pobedonosno. – A bravo i za tebe, Rahela. Sad ga imaš u šaci. Ima da šeni pred tobom kao kučence.

Onda se oglasio jedan dobroćudni debeljko. Likom je podsećao na Batu Stojkovića iz mlađih dana; jedino što je ovaj bio klempav za razliku od velikog glumca i imao piskav, gotovo ženski glas, neprijatan za slušanje i preko dana, a kamoli noću.

– A da te nije „zaključala“ neka ludača? Jeste, sigurno, ako medicina ne pomaže. Jednog mog rođaka je tako jedna bila „zaključala“, kad ju je bio ostavio zbog druge. Muke su to, znam ja. Onda možeš ono samo sa tom što ti je stavila katanac na kitu i sa nijednom drugom. Ovaj moj je dva meseca tako ludeo, dok ga neko nije posavetovao šta da radi. Da skratim priču, „otključao“ ga je neki hodža iz Gornjeg Vakufa i dan-danas ga blagosilja i šalje mu čestitke za svaku Novu godinu i za Bajram i Ramazan.

– Kakve hodže, kakvo „zaključavanje“! Ne verujete valjda u te budalaštine! Na jednom mestu u „Procesu”Kafka s pravom kaže da je čovek jednostavno previše umoran i tup za mnogo šta, pa traži utočište u praznoverjupobunio se pisac. – A to što vi pričate je najobičnije praznoverje i glupost. Bapske priče i trućanje od koga nema nikakve vajde.

– Ma, pusti ti tog tvog Kafku. Nisu to stvari za zezanje. Raja kaže da u takvim situacijama samo hodža može da pomogne. I to ne svaki hodža, ima svega nekoliko njih koji su danas živi, koji su obdareni tim moćima i koji imaju crno na belo da mogu da „otključavaju“ i da skidaju razne druge vradžbine i mađije. A kad Raja kaže, to je isto kao da ti je Bog rekao. To vam ja garantujem.

– A ko ti je sad pa taj Raja, živo me interesuje? Da nije neki nobelovac? – upita pisac, fiksirajući debeljka pogledom kao zmija žabu.

– Da, koja sam budala, ne rekoh vam: Raja mi je tast!

Kad se tada nisam upišala od smeha, neću nikad. Jedva sam  izdržala da ne zavrištim i da se ne odam.

– A ima li taj tvoj tast još neko tako pametno mišljenje? Recimo o tome zašto mi sad ovde stojimo? Da nas neko vidi, sigurno bi rekao da smo neke teške budale – opet će pisac.

– Ima! To sam baš hteo da vam kažem. Raja me je ovde i poslao. Rekao mi je ako mi ovo ne pomogne ništa neće.

Može biti da je bar u tome bio u pravu – pomislih.

– … On je od nekoga čuo u poverenju da je naš zemljak Tesla odavno, negde u Koloradu, u tamo nekim pećinama, duboko pod zemljom, sakrio nekakve struje i energije koje su jače i lekovitije od svega što postoji, pošto nije mogao da ih stavi u zvaničnu upotrebu, jer je bio pod prismotrom ef-bi-aja i plašio se za život, jerbo su ti nitkovi hteli da ga ucmekaju i da prisvoje njegov pronalazak i sad te struje poniru dole duboko u utrobu planete i izbijaju na raznim mestima, tamo gde to niko ne očekuje…

– Idemo, Rahela! Nemaš ti ovde više šta da tražiš – rekoh onda sebi.

Nećeš mi verovati, imala sam već razrađen pakleni plan u svojoj glavi. Plan koji, uz malo sreće, od mene ima da napravi kraljicu. Već sam videla sebe u Maksovom zagrljaju. Isključila sam onda kameru i opet neopaženo nestala sa lica mesta. Onda opet nazad istim putem, ali sad pevušeći:„Trala-la-la-la, tš, tš… trala-la-la-la, tš, tš…“

 

Zoran Škiljević
Zoran Škiljević
Pisac sa predoumišljajem. Voleo bi da piše bajke, ali ne ume. Zato gomila kratke priče, romane i novele kao sumanut. Kao svojevrstan vid otpora narastajućoj stihiji ništavila.