fbpx
spot_img

Oustoudža Streišni end hiz frendrugari

Lo-lo-lo-lo-lo lo-lo-lo

Lo-lo-lo lya-lya-lya-lya-lya

Tra-lya-lya-lya-lya lya-lya-lya

Lya-lya-lya o-ho-ho-ho-ho

A-ha-ha-ha-ha o-ho-ho-ho-ho

A-ha-ha-ha-ha la-la-la-la-la-la

La-la-la la-la-la la-la-la-la-la-la

La-la-la-la

– Эдуард Хиль, Я очень рад, ведь я наконец возвращаюсь домой

 

O „Ošišanom Ježu“ neću traćiti ni jednu jedinu reč. Kompetentniji od mene su mnogo bolje pisali i o i u toj publikaciji. „Jež“ je prosto neizbrisivi deo naše kulture i zasluženo je tu gde jeste.

O pojedinim autorima „Ježa“ je takođe dosta pisano. Ko nije čuo za Pjera, Zuka Džumhura, Desu Glišić, Rašu Papeša, Vasu Popovića – taj treba pod hitno da se edukuje. Još ako ne zna ko je Branislav Nušić, pa plakanje!

„Jež“ je, vazda, bio mesto gde su kontroverzne, protivglavnotokovske misli nalazile svoje mesto pod suncem, i to uvek u ona vremena kada je bilo najgrđne da ispile. Radovi Miloša Krnjetina nisu ništa manje validna da se smeste na taj spisak takvih i tolikih misli. Zato je početkom novog milenijuma „Jež“ rešio da izda podeblju knjižicu, kompendijum stripova i karikatura ovog majstora subverzivne reči. Viče se „O’Stoja i druge priče“, a pored titularnog O’Stoje sadrži i, gle iznenađenja, druge priče.

foto: www.kiks.site90.net
foto: www.kiks.site90.net

Autor prvo i prevashodno kroz reči i crteže govori o sebi, i to samo onako kako jedan „ježinac“ može. Narednih stotinak stranica su upravo Krnjetinov krunski vrhunac, stripovi o Istern kauboju sa relacije Big Vrljikovac-Litl Blatište. Strašni O’Stoja je mnogo arhetipova u jednom. Em je klasičan kauboj (samo što nije klasičan, a tek povremeno ima krave), em je klasičan Srbin (samo što nije klasičan, a srpski mu je diskutabilan koliko i njegovim sameštanima), em je klasičan heroj (samo što nije klasičan, a tek tu i tamo uradi nešto vredno junaštva). Ukoliko niste primetili, da vam nacrtam – ništa nije klasično kod O’Stoje. I upravo je to glavna odlika koja ga čini unikatnim. Iako je pretežno parodija srpske intelektualne i klasne nejači u određenom periodu raznoimene i raznobojne države (primera radi, srpskog paora devedesetih), O’Stoja je ujedno i svakolika druga parodija simbiotski uvezana pod jedan šešir. Povremeno će Krnjetinov kauboj da bude vlast u svom selu. Tu i tamo će preuzimati kulturno-umetničke segmente ili se mešati u obrazovno-vaspitni sektor. Neretko će zagaziti i u biznis, pa i u zdravstvo. Svojim avanturama, O’Stoja je sam po sebi paleta svega trulog u državi (udeni ime prikladno istorijskoj eri), a opet uspeva da bude samo „jedan od“. Ser Dživadin, old Ravajlo i ostala anglicizirana srpska imena nisu ništa bolji od O’Stoje. Malo-malo, pa neko vrši malverzacije, diverzije, averzije, reverzije, perverzije i ostale teške reči kojima prosečan čovek ne zna koren, ali zna odlično šta znače po njega i njegovo bitisanje.

No, ove postavke ne čine Krnjetina nikako različitim od ostalih karikaturista i satiričara. Odnosno, ne bi ga činile da je O’Stoja koncipiran samo da bude alegorija na boljke u društvu. Krnjetinov pristup materiji je ono što ga je izdizalo nivo više od proseka. Naime, svi seljaci u svetu O’Stoje govore čudnim hibridom engleskog i srpskog (sa primesama japanskog i nemačkog, uz turcizme u tragovima), što se savršeno uklapa u metaforu srpskog/jugoslovenskog društva kao Divljeg Zapada…erm, Istoka. Tako dobijamo linvističke bisere poput „da ga džebem“, „tu bi penising“ (prev. opaliti), „Jugoslav Ekonomist“ (prev. čarobnjak), „the konstruktiv kritiking“ (prev. glogov kolac), imena poput Don Pedro de la Čerga (pretpostavljate šta je etnički), izraze „uhvatio za the pornografiju“ (prev. nežne delove) i moj apsolutni favorit – „the C!“ (prev. coktanje zubima u negodovanju).

O’Stoja je svojevremeno bio kult među fanzinašima i „ježomanima“, ali nije jedina kreacija Krnjetina da vredi pregleda. Ako bacimo pogled na „Enciklopediju Krnjetiku“, sledeći segment albuma „O’Stoja i druge priče“, vidimo da se prilično oštro dotakao i pseudoistoričara Eriha fon Denikena, koji je igrom slučaja i dalje živ i, još grđe, još uvek popularan. Naravno, ovde se Krnjetin „enciklopedijski“ dotakao i politike, ekonomije, inflacije, seksa, a povremeno zalazio i u mnogo mračniji humor (strip sa Oliverom Tvistom i zavisništvom o LSDu ostavlja posebno gorak ukus u ustima).

foto: www.kiks.site90.net
foto: www.kiks.site90.net

„Čika Draka“ je posebna priča, pogotovo zato što stripovi sa čika Drakom u 90% slučajeva nisu DIREKTNO o čika Draki. On je više narator, neko ko uvodi u priču, a tek povremeni akter ili fokus iste. Naravno, čika Draka je vampir, i dođe neki rod Drakuli (stric, ujak, šta li). Njegov posao je da putem horora i naučne fantastike priča svima poznate priče o našem sirotom i napaćenom društvu. Primera radi, naše reke su toliko zagađene da se plivači sami povampiruju tek plivanjem u njima. Drakin posao je samim tim smanjen. Ceo segment sa Drakom predstavlja omiljenu spisateljsku taktiku Krnjetina, a to je korišćenje fantastike zarad ismevanja realnog. Bilo to alegorijski, subverzivno ili pak otvoreno.

„Stare i nove bajke“ je ekstenzija ovoga. Iako su poslednja tri stripa u ovom segmentu sve samo ne bajke, većina njih jesu – Snežana, Trnova Ružica, Pepeljuga, Prasići sa sve vukom, princ Žabac i zli Čarobnjak svi dobiju „krnjetinizovanje“ i funkcionišu u istom maniru kao Draka. Druga ekstenzija Drake je „Kosta“, koji je – pogađate – kostur. Za razliku od O’Stoje, doduše, Kosta nije alegorija za nekoliko arhetipova odjednom, već samo za jedan konkretan. Za penzionere. Sve dalje aluzije i zaključke ostavljam potencijalnom čitaocu ovog albuma.

Poslednja dva segmenta, „Život ovdašnji“ i „Ceo svet je tv je ceo svet“ imaju dosta preklapanja, sa jedinom bitnom razlikom da je ovaj drugi pretežno sačinjen od tv segmenata – reklame, emisije, serije, itd. – a ovaj prvi skup vinjeta koje parodiraju sadašnjicu Krnjetina. Ova dva segmenta takođe sadrže i najveći broj Krnjetinovih karikatura sa nevešto ubačenim kucanim tekstom u podnožju koji odudara od čitave koncepcije albuma (gde je vazda tekst bio ručno pisan i unošen). Uz to, ilustruju koncepcijsku manu albuma – naime, dobar deo segmenata nije adekvatno…pa, segmentiran. Pokoja reklama zaluta u „bajkama“ ili kod „drake“, a isto važi i za „enciklopediju“. Ovo je verovatno zbog nemogućnosti da se pojedini stripovi jasno klasifikuju, ili je pak moguća greška urednika izdanja. Ili svesni izbor koji je uz to i jasni neuspeh. Ovo neretko remeti čitalački užitak i otežava potencijalnom fanu da prati jasan tok misli Krnjetina.

Ono čime valja završiti tekst je to da Miloš Krnjetin, za razliku od svojih poznatijih kolega-karikaturista strip-autora (Koraks, Somborac) nikada ne parodira jasne javne ličnosti, ili mu ljudi nisu surovo ukotvljeni u sadašnjicu kao kod drugih karikaturista (Borković, Guzina, Mivel, pa i Pjer i Zuko). Kod Krnjetina je fantastika bitan, jezgroviti element sprdnje, utoliko da služi da doda na magnitudi iskvarenosti i bede kakvu trpimo kao narod. Nešto u smislu „čak ni vampiri nisu toliki vampiri kakve su krvopije ovi ovde“, samo rašireno po čitavom spektru fikcije. Ovo je O’Stoji i zaslužilo neoboriv kult devedesetih, i na kraju dovelo do postojanja „O’Stoje i drugih priča“. Kongredžulejš’nz, feget!

Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.