Bližila se Nova 1991 godina. U zraku se osjećalo sve samo ne radost zbog nadolazećih praznika. Iako je devedeseta godina za mnoge bila vrlo uspješna, politička situacija postajala je sve kompliciranija i napetija. Novonastale stranke nastojale su koristiti i „svece i petke“ da bi se „upucale“ narodu i pridobile ga za sebe.
*
Mi ljudi iz svijeta umjetnosti i kulture nastojali smo raditi svoj posao neopterećujući se dnevnom politikom, ali bilo je to samo nastojanje. Svi smo mi u svojoj suštini samo ljudi. Ipak, kraj godine je donosio uzbuđenje i nadu da bi se starasti mogle stišati i da bi se situacija mogla normalizirati, jer svi su, kao nešto, u tom cilju radili.
*
Tada sam još uvijek redovito surađivao s beogradskim listovima, koji su se pojavljivali i na zagrebačkim kioscima, pa je sve još nekako funkcioniralo. Ipak, tog decembra kad sam dobio narudžbu da nacrtam karikaturu za naslovnu stranicu Radio TV revije, čiji sam suradnik bio od 1980. neke stvari su krenule krivim tokom. S puno elana, kao što uvijek radim kad dobijem specijalnu narudžbu, nacrtao sam karikaturu u boji na kojoj su bili predstavljeni junaci serije „Bolji život“. Karikaturu sam poslao, kao i uvijek, poštom. Miran i zadovoljan još jednim uspješno obavljenim poslom, bacio sam se na crtanje karikatura za ostale listove s kojima sam također surađivao.
Bližila se polovica tjedna i ja bih već pomalo zaboravio na karikaturu koju sam poslao u Beograd da me nije nazvao Bata Stojanović, Art-direktor Radio TV revije i pitao kad će dobiti karikaturu. Osjetio sam mu nervozu u glasu.
*
„Sutra je dan D“ rekao je, „moramo zaključiti list. Ako ne dobijem karikaturu moraću menjati koncept omotnice, staviti neku fotografiju“.
*
Bio sam potpuno zatečen razvojem situacije.
*
„Karikaturu sam poslao pre pet dana“, rekao sam mu, „možda je negdje zastala u prometu zbog novogodišnjih praznika“.
*
Nisam znao što bi bilo najpametnije učiniti, pa sam pitao Batu, s kojim sam se kroz godine suradnje sprijateljio, što da napravim.
*
„Nacrtati novu karikaturu i ponovno poslati ne bi bio problem, da nismo u zajtnotu,“ rekao sam mu. Predložio mi je da pričekam da vidi šta će u redakciji odlučiti. Javio mi je iza podneva da ponovno nacrtam karikaturu, pa da je ujutro donesem na željezničku stanicu i predam strojovođi „Sava expresa“. Sve ostalo je njihova briga. Dogovoreno, učinjeno.
Došavši navečer s posla kući, tada sam radio u redakciji magazina „Vikend“ u Zagrebu, nacrtao novu karikaturu spakirao je i ujutro rano bio na zagrebačkom kolodvoru s kovertom koju sam predao strojovođi koji je već bio upoznat sa cijelom situacijom.
*
Novogodišnja Radio TV revija pojavila se na kioscima s mojom karikaturom na naslovnoj stranici na vrijeme. Kasnije mi je Bata javio da je sve ispalo super i da su svi prezdovoljni mojim radom i za tu karikaturu dobio sam dupli honorar, što me je obradovalo, ali mi se tada činilo od drugorazrednog značaja.
*
Ne znam da li se onaj „original“ moje karikature zagubio slučajno ili namjerno negdje u prometu, ali znam da se u 1991 godini situacija nije promijenila, zapravo postala je još gora. Tako se desilo, negdje u proljeće, da mi je poštar vratio kovertu s karikaturama koju sam par dana ranije poslao u Beograd. Na njoj je rukom bilo ispisano „Primalac nepoznat“. Pitao sam ga što bi to trebalo značiti, a on je slegnuvši ramenima, tiho rekao, „Valjda su veze u prekidu“.
*
Nisam ni sanjao da bi karikatura koju sam dva puta crtao i dva puta slao u Beograd mogla biti i moja zadnja naslovna stranica u Radio TV reviji, magazinu koji je danas tek blijeda sjena onoga što je nekada bio, samo podlistak dnevnog lista Politika, ako se ne varam…
Tako je prestala i moja suradnja s beogradskim listovima, iznenada i bez najave. Rastali smo se bez da smo stigli pozdraviti moj prijatelj Bata i ja, ali i mnogi drugi koje sam tamo imao… Toša Marković, glavni urednik Tempa, Aleksandar Klas, Dragan Maletić, urednik Zvezdine revije, Jugoslav Vlahovic, kolege karikaturisti i humoristi iz Ježa…S Batom sam se kasnije čuo samo telefonom, zahvaljujući tome što sam otišao u Austriju, ali nažalost više se nikada nismo vidjeli. Jugoslava sretnem ponekad kad dođe u Austriju i to je sve što je ostalo od poznanstava i prijateljstava iz onoga vremena kad sam dolazio najmanje jednom mjesečno obići redakcije za koje sam radio.
