Od prve svjećice na torti
našega prvog rođendana
svijeće se povećavaju
pa svake godine dolazi nova
i rođendani s nama rastu…
Svjećica je sve više,
mjesta na torti sve manje
do onog dana,
kada postajemo
siti svoga rođendana,
pa ga zanemarimo,
pomalo ga se i stidimo
brojevi se umnožavaju
kao godovi na stablu…
Ljudi zaboravljaju,
postaje im svejedno
i onda nitko ne dolazi
nitko se ne sjeća
našega dana,
čak ga i sami zaboravljamo…
A on je ipak poseban,
ma kako bio običan…
Samo jedan dan
je naš rođendan,
za neke možda nevažan,
ali da njega nije
ne bi bilo ni nas…
Samo jednom u godini
pripada nam dan
za koga znamo da je naš
i nije važno da li se netko drugi sjeća
važno je da mi pamtimo
i da si makar u sebi nazdravimo…
