spot_img

Tatjana Kuljača: Napadi bijesa kod djece

Čini li vam se da je napad histerije nešto što sasvim sigurno nećete doživjeti od vaše umilne bebe? Gledate, s vremena na vrijeme, dijete koje se bacaka u ili ispred prodavnice i oznojene roditelje koji ne znaju šta bi prije? Još ako je trgovina obavljena i odrasla osoba stoji sa punim rukama kesa a ono se bacaka, te roditelj nije fizički u stanju da savlada dijete a da mu sve ne poispada. Pitate li se što ih nisu bolje vaspitali? Ako dijete dobije po turu okolina obavezno osuđuje onoga koji mu je batine priuštio. Ako, pak, ne dobije, pita se kad će. Okolina svakako ima svoj kritički stav. A mene, pravo da vam kažem, baš boli uvo za taj stav.

Elem, inspiraciju za naredne redove dobih prije dva dana. Imam jednog dvoipogodišnjaka koji obožava autiće. Fanatično. I ja bih mu kupovala autiće kad mogu, a zadnji put je dobio autić kad je upro prstom u njega u supermarketu. Lomila sam se da li da mu ga kupim. Međutim, sam pogled na uplakano i molećivo lice te ono tužno: ,,Mamaaaaa, kupi mi autć! Mamaaaaa, moji’ te!” riješio je dilemu. Odšetamo do polica sa igračkama, šef odabere onaj koji mu se dopada i sav zadovoljan izađe iz prodavnice. E, tu je nastala greška. Par večeri nakon te odemo nas dvoje u šetnju. Svratimo po neke namirnice i, po đavolu, hljeb baš bješe do police sa autićima. Navalio šef da mu kupim auto. Znala sam šta me čeka. Objasnila sam mu, lijepo, da ima autića toliko da ih može prodavati kao polovna, ili u dijelovima, a on pojača intonaciju i dade se u dreku. Okreće se onaj narod, a ja drekavca vozim u onim kolicima iz supermarketa. Usput, zahvaljujem Bogu što mu guza još uvijek može stati u onaj dio za male ljude koje u prodavnici ne možeš baš lako iskontrolisati.

Nastavimo do kase, a on ne prestaje. Izlazimo iz prodavnice. Ja sa dvije ruke pune kesa koje prebacujem u jednu ruku, ruksakom na leđima sa toliko presvlake za njega da bismo pretekli i da ostanemo negdje zarobljeni na par dana. Kako ostadoh bez spasonosnih kolica koja su mi omogućavala kretanje bez obzira na stanje u kojem se nalazi moj voljeni zvekan, čovjek se dade u bacakanje ispred marketa. Najvećeg u gradu. Najprometnijeg. Sa ljudima na čijim licima sam očitavala čuđenje, sažajenje, želju za pljuskom po guzi, osudu kako sam loš roditelj i opet saosjećanje. Vjerovatno majke koja ima isto čudo kući. Pokušam da ga uz sav tovar ponesem, ali je u onoj zimskoj jakni bio kao dobro istrenirano meče koje mi je klizalo pod rukama. Koje ne bi savladao ni nindža.

Policajac koji se našao tu priđe, ponudi mu da mu pozajmi pendrek ako se smiri, ali ništa nije pomagalo. A on je lud od ljubavi za policijom i policajcima. Arlauče kao sirena dok se igra. Arlaučem i ja, često. Moram. Ni dedin ,,Mrakan” kojeg se on plaši nije pomogao. Ni to što ima gomilu autića kući. A ni činjenica da ćemo zakasniti po seku sa treninga. Nisam dobila želju da ga isprašim po turu. Znam da je dovoljno mali a nedovoljno veliki da bi uspješno kontrolisao svoje emocije.  Takođe, znam da je ovo još jedna granica koju nastoji da poruši. Da raste i razvija se baš na taj način.

Jedva krenusmo, sa suzama u očima. Kuka na sav glas, ali barem hoda. U prolazu ugleda izlog sa igračkama: ,,Mama, ‘oćemo da kupimo auto?!” ozari se lijepo lice koje mi osmjeh smješta svako jutro. ,,Nećemo”. Plač. Do auta. Do kuće. Knap smo stigli po njegovu sestru. ,,Kad primim platu možeš da dobiješ autić. Ne možemo da kupujemo autiće kao hljeb, svaki dan”, pokušah da mu objasnim.

Tantrumi, iliti napadi histerije, su sasvim normalna pojava kod male djece. Bila sam pametnija sa prvim djetetom pa smo se u startu dogovarali da li i šta može da dobije iz prodavnice. I nikada nisam doživjela od nje bacanje po patosu. Valjda me ovaj mališa smekšao. Milo mi je da ga obradujem novom igračkom. Samo, mogla sam da preskočim kupovinu baš onaj put kada je autić dobio zahvaljujući plaču u sred prodavnice i tužnom izrazu njegovi lijepih očiju. Da nisam poklekla tada, možda bismo ovu ekskurziju i preskočili.

Tako, kad vaša medena beba poraste i počne da se bacaka na sred prodavnice, nemojte joj dati to što traži. Shvatiće da je to najlakši način da dobije ono što želi i onda ste nadrapali. Neka ljudi gledaju, vi ih ne morate gledati. Baš vas briga o čemu razmišljaju i da li vas osuđuju, kako god da se postavite. Pljuska po guzi ne rješava problem. Riješiće ga to što djetetu nećete pružiti to za čim histeriše. Naučićete ga da to nije način.

Tatjana Kuljača
Tatjana Kuljačahttps://tatjanakuljaca.me/
Rođena u Sarajevu 1980. godine. Provela detinjstvo u Konjicu, srednju školu završava u Nikšiću, Fakultet za turizam u Kotoru, a potom i postdiplomske studije, na odsjeku Menadžment u hotelijerstvu, nakon čega stiče zvanje magistra menadžmenta u hotelijerstvu. Piše kolumnu ,,Mamizam” za crnogorsku ,,Graciju”. Autor je u organizaciji “Anima Healing & Maja Wu”. Izdanje knjige na engleskom jeziku ,,Mission Motherhood” je uveliko ugledalo svjetlost dana i dostupna je na Amazonu u štampanom i e-book izdanju. Obožava da pleše i čita! Ne gleda TV-umesto toga piše. Sa porodicom živi u Bečićima. Sofija i Ognjen su njene najveće ljubavi, njena inspiracija.