Kaže moja supruga sav si zarastao u dlake. Kako ćeš na moru ovako čupav i dlakav. I ja odoh u frizeraj gdje znam sve frizerke. Pita me, meni nepoznata frizerka, eto koliko često odlazim, da ih je pola završilo u mirovini, a ja nisam ni znao, kako želim da me ošiša.
Ljetnu frizuru.
Kratko, pita.
Ne, skraćena verzija.
Shvatila je, ipak…
Objasnio sam joj da sam kao mlad imao želju pustiti dugu kosu kao moji drugovi i mlatiti njome na igrankama. A ja sam imao Hendrix frizuru koja je izgledala kao tamni lampion. E, a kad sam u pandemiji počeo puštati kosu, jer se nije moglo kod frizera, pa ju još vezao rep, mojoj sreći nije bilo kraja.. I sad ako mi netko spomene da skratim kosu, sav se naježim, a onda opet mislim ma nije kosa toliko važna. Koliki je nemaju, pa žive i uživaju… Ali ne dam ja svoju kosu. Tu sam kao Samson iz grčke mitologije…
Jedino se nadam da moja žena neće biti Dalila.
