Nikada nikome nisam rekla
da naročito volim septembar.
Varljiva jutra u kojima se dvoumim
da li cu nositi samo majicu kratkog rukava
ili ipak treba ponijeti duks
unaprijed znajući ćudi devetog mjeseca.
Dan je svima sumoran i težak,
A ja…samo isčekujem jednu kišu,
da spere prašinu i lišće sa asfalta,
tada ću moći bosonogo juriti ulicom neznanog imena
Upijati miris pečenog kestena
i smijati se sama sebi kad ugledam
čađave ruke od istog.
U međuvremenu će možda početi
stihovi Bijelog dugmeta,
ja ću zaboraviti na čađave ruke
i početi da plešem za sve prošle ljubavi
na koje me muzika sjetno opominje,
jer…septembar na prošle ljubavi miriše.
Onda će opet početi kiša
i sprati tragove urezanih, nesuđenih imena
Sa sve loknicama na glavi,
Ovaj put ću se skriti kiši u najbliži haustor
Šaputaću u sebi stihove Mike Antića,
„Tumaram svetom gladan i mokar…
Zašto se nismo sreli nikad?
Probudiće me djeca koja jure napolje.
Doći ću kući, zatražiću ogromnu šolju kafe
Ušuškati se ćebetom i čitati omiljenu knjigu
po ko zna koji put…ali tako mi dođe u septembru.
Dani izmiču, septembar bježi sa koferom uspomena,
Ostajem ja, da bježim sebe.
