fbpx
spot_img

Razgovaraonica sa Nedom: Aleksandra Radaković – Lepršava duša umetnosti

„A, magija zna se, kad jednom krene više je ništa ne može zaustaviti“, citirajući Bulgakova, Aleksandra Radaković, svestrana umetnica, otkriva nam svoj put stazama umetnosti i ličnih ostvarenja.

Foto: Privatna arhiva


Ova mlada Kraljevčanka, diplomirani pravnik, pesnikinja, esejista, putopisni pisac i slikar, naš je današnji sagovornik. Puna razigranosti, mladalačkog zanosa, energije i nepresušnog izvora talenata u našu redakciju donela je mnoštvo pozitivne energije. Evo o čemu smo razgovarali sa njom.


 

N.G:  Aleksandra, skoro nebrojeno je talenata koje nosite tako lepršavo u sebi da je prosto teško odlučiti koji od njih ce otvoriti razgovor. Neka to bude poezija jer je ona svakako vaš prvi iskorak u umetnost, ako se ne varam? Kada je objavljena vaša prva knjiga poezije, eseja i putopisnih beleški „Polazište“ i kakve je ona promene donela Aleksandri Radaković? 

A.R: Upravo tako. Moja prva knjiga jeste knjiga poezije, ali ne samo poezije već sam iskoristila priliku da u svom književnom prvencu objavim i književnu kritiku, nekoliko eseja o umetnosti, putopis. Trudila sam se  da se u  svojoj  prvoj književnoj  ličnoj karti, prvoj knjizi, predstavim na najbolji način prikazujući sve ono o čemu volim da pišem. 

Iako sam i pre prve knjige učestvovala na brojnim književnim festivalima u zemlji i regionu tek nakon objavljivanja prve knjige  imala sam osećaj da sam ukoračila u svet književnosti. 

 

N.G:  Sa knjigom poezije „Pretočeno u cveće“ već ste uveliko istupili na književnu scenu. Sledile su, kako promocije, tako i učesće na mnogim književnim festivalima širom zemlje, regiona i Evrope. Kakve nove radosti je donela druga knjiga? 

A.R:  Povučena prethodnim iskustvom, drugu knjigu sam objavila dvojezično, upravo zbog učestvovanja na mnogim festivalima širom zemlje i sveta. Zanimljivo je da sam posle prve knjige odlučila da ću pisati samo eseje i putopise, a onda se poezija u samo dva meseca nekako razlila iz mene i pretocila u drugu knjigu na koju sam posebno ponosna. 

 

N.G: Kao što sam i pomenula prethodno, knjige su Vas vodile, takoreći, na put oko sveta. Mnogo ste putovali, kako obilazeći književne festivale, tako i privatno. Da li se na tim putovanjima rađala ideja za Vašu treću knjigu „Gradovi umetnosti“ koja već niže sve više zadovoljnih čitalaca? 

A.R: Tako je. Putovala sam i putujem dosta. Imala sam tu sreću i čast da proputujem u više od četrdesetak zemalja, upoznam nove kulture, tradicije, verovanja i steknem mnogo novih prijatelja iz sveta umetnosti sa kojima sam i dan danas u svakodnevnom u kontaktu. Jer i kako sam u svojoj knjizi „Gradovi umetnosti“ zapisala: Često sam putovala tragajući za „umetnošću koja će spasiti svet”, zarad proživljavanja potisnutih i nepotisnutih mladalačkih snova i često su moja putovanja bila beg. Biseksualne ruke antike, okamenjeni kipovi i milioni umetničkih dela trepereli su pred mojim očima, oživljavali iznova u svakom novom gradu u koji sam doputovala. Svaki hotelski jastuk budio je mit o umetnicima koje sam volela i čija dela sam želela spoznati tu, uz njihova ognjišta.

U traganju za putokazima obilazila sam Palestinu, nadahnjivala se Кijevsko-pečerskom lavrom, otkrivala Indiju i njen ružičasti grad Džajpur, težila umetnosti koračajući Versajskom palatom, parkom Guelj, lutala hodnicima Luvra, Prada, Emitraža…

Svaki grad imao je neku svoju čaroliju, neku drhtavu magiju koja me je obuzimala kad god bih koraknula na njegovo tlo. I uspevala sam nekako, da zadržim dašak tog čarobnog praha na svojim rukama, u mislima, da ga pretočim u reči, žureći da ne ispare. I tako je nastala ova knjiga putopisa o umetnicima koji su živeli, stvarali, voleli, patili, prikupljajuci informacije za ovu putopisnu knjigu. 

N.G: Koji je grad na Vas ostavio najveći utisak i zbog čega?

A.R: Ja moram priznati da je bilo jako teško odlučiti o kojim gradovima cu pisati. Svaki grad ima neku svoju magičnost i božansku iskru. Svaki je poseban na svoj način ponajviše zbog umetnika koji su tamo živeli u stvarali. Mitovi i legende prožimaju svaki grad podjednako. Ako bih morala da izdvojim jedan bio bi to Sank Peterburg koji opravdano nosi naziv grad-muzej.

Duh Rusije zapakovan u evropski celofan. Poistovećujem se, pokušavam da odživim svoj san u ovom gradu koji je zapravo jedan veliki muzej i gde mi se čini kao da sam zatočena, svojevoljno, u predivnoj fatamorgani. U Sankt Peterburgu ima više od 200 muzeja, 2.000 biblioteka, 80 pozorišta, 40 umetničkih galerija i više kulturnih institucija i kulturno-umetničkih centara. Ove brojke, za mene, ovaj grad čine savršenim.

 

N.G:  Aleksandra, imali ste producentsku kuću, a sada radite kao pravnica, koji posao Vam donosi više radosti? 

A.R:  Film, produkcija, scena… su moja ljubav, a moja prava, primarna vokacija je pravo. Lično smatram da se kreativnost ceni i da je poželjna u svakom poslu ma koji on bio. Tako da se trudim da primenim i znanje i kreativnost u birokratiju i uživam u tome. 

 

N.G: Radili ste kao urednik i PR menadžer u beogradskoj izdavačkoj kući ARTE. Jedan ste od urednika muzičkog festivala Кantfest u Beogradu, Međunarodnog festivala književnosti Inđija PRO POET i Međunarodnog festivala umetnosti Litera Ars u Pančevu. Više nego pohvalno je sto sve uspete postići i odgovorno raditi sve ono za šta ste prihvatili odgovornost. Ovo može da postigne samo i jedino iskrena ljubav prema onom što radite. Tako je sigurno i u Vašem slučaju, ljubav kao osnovni pokretač?

A.R: Slažem se, za svaki posao, posebno u umetnosti  potrebna je  ljubav i ljudi to osećaju. Mnogo divnih ljudi sam upoznala preko umetnosti i kulture i svi oni, koji su bili na našim festivalima su pravi ambasadori Srbije u svetu.

 

N.G: Ono što Vas čini još specifičnijom je i to što se Vi bavite i slikanjem. Kada ste otkrili svoju ljubav prema toj vrsti umetnosti? 

A.R:  Slikanje je moja prva i najveća ljubav. Od kad znam za sebe volela sam da slikam, čak sam imala ambicije da upišem Likovnu akademiju. Slikanje oslobađa i opušta. To je moja terapija protiv svakodnevnog stresa. Ako bih birala samo  jedan talenat koji želim da posedujem onda bi to sigurno bilo slikarstvo.  

 

N.G: Čest motiv na Vašim slikama su ikone Majke Božije za čiji razlog je suvišno pitati. Ali je svakako poznato da je to izuzetno teško i zahtevno, to prosto morate nositi u sebi da bi Vaš kist slušao, kako kažu. Koje su još teme koje donose Vaše slike? 

A.R: Od nedavno sam počela da slikam ikone. I zaista, pre toga sam nekako lutala, tražila se, pokušavala da otkrijem neki svoj motiv, stil, pravac ali sve bi bilo kratkotrajno i bila sam nezadovoljna jer sam težila perfekcionizmu. Ali kada sam počela da slikam ikone uhvatila sam sebe da uživam u tome, da sam u jednoj divnoj božanskoj ekstazi, da sam u stanju čitavu noć s kicicom u ruci da oslikavam platna s tim uzvišenim motivima.

Citiraću Bulgakova koji kaže „A, magija zna se, kad jednom krene više je ništa ne može zaustaviti“, pa tako je i u mom slučaju. Otkrila sam mnoge nove teme, dala sebi slobodu traganja za motivima, za idejama i inspiracijom, a posebno mi je drago kad vidim  divnu reakciju dragih ljudi na moje slike.

N.G:  Da li u neko skorije vreme planirate promociju knjige ili samostalnu izložbu? Koji su Vaši planovi u nekoj bliskoj budućnosti?

A.R: Planiram i jedno i drugo, a bilo bi divno ako bih uspela da spojim i promociju i izlozbu i prikazem se publici u pravom svetlu, odnosno ono ja zaista jesam. Gradovi umetnosti, kao neobični i drugaciji putopisi zaslužuju da žive, da ljudi koji vole umetnost i kulturu čuju za njih, saznaju nešto novo i požele da posete te gradove sada na jedan drugačiji način.

Možda da sede u kafeu gde je bio poslednji Puskinov obrok pre kobnog dvoboja, da posete kuću u kojoj je nastala čuvana knjiga „Majstor i Margarita“, da probaju najstariji kolač na svetu u Lisabonu, da uživaju u zvucima fada u pomenutom gradu dok se prkosna reka Težo tromo provlaci ispod mostova, da se šetaju Monmartrom ispijajući kafu na mestu gde su pre njih sedeli, slikali i stvarali Pikaso, Dega, Sezan, Renoar…

A, u svaki grad utkano je  mnogo tragičnih sudbina, mnogo suza , krvavih revolucija teklo je  avenijama i arondismanima, a opet, kako to obično biva, iznedrilo je neverovatnu umetničku zaostavštinu.Takođe, spremam svoju prvu samostalnu izložbu o meni posebno dragim umetnicima i nadam se zaista pozitivnoj kritici. 

 

Aleksandra, hvala vam na ovom izuzetnom i dušekorisnom razgovoru. Mladim ljudima treba podstrek i nada da se mogu dostići i nekad nama nezamislivi ciljevi, Vi ste svakako primer toga. Mnogo sreće u životu i daljem radu, od srca Vam želi Tim redakcije Pokazivač.

Autor intervjua: Neda Gavrić

Neda Gavrić
Neda Gavrić
Rođena u Banja Luci 1980. godine. Objavila tri zbirke poezije. Sav prihod od prodaje knjiga poklonjen je Udruženjima roditelja dece sa posebnim potrebama. Dobitnik Vidovdanske povelje za humanost, očuvanje tradicije i kulture svog naroda. Učesnik je mnogih Međunarodnih festivala, kako u regionu tako i širom Evrope. Njene pesme su se našle u par domaćih antologija i nekoliko evropskih. Pesme su prevođene na nemački, engleski, turski, rumunski, ruski...Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Udruženja književnika Srbije. Živi, radi i stvara u Parizu, gde je od skoro i član " Pesnika pariskog okruga".