fbpx

Sanjin Štrbac: Zvuk sela i grada XII

THE DESLONDES  „HURRY HOME“ (2017)

SANJIN ŠTRBAC

 

ŽESTOKO VJEŽBANA JEDNOSTAVNOST

 

Dave Grohl (Nirvana,Foo Fighters) je odlučio da snimi album „Sonic Highway „ sa svojim drugim bedom Foo Fighters tako što će snimiti svaku pjesmu u nekom drugom američkom gradu.Tu su bili New  York, Washington D.C. ,Seatlle, Nashville,Austin ,Chicago,Los Angeles  i New Orleans). Uz album je napravio i dokumentarac „Sonic  Highway“ (2014) od osam epizoda. U New Orleansu je osim studijskog rada ,razgovarao i sa ljudima kao što su Dr.John,Allen Toussaint, Cyril Neville (The Meters i The Neville Brothers) ,Dan Auerbachom , Bonnie Raitt… Pjesmu su snimili uz pomoć Preservation Hall Jazz Banda koji je u šezdesetim bio poznat po jedinstvu muzičara i odsustvu rasne segragacije. Snimao je i ulične jazz ili dixie bandove ,pričao sa ljudima o posljedicama Katrina uragana, visio po lokalnim barovima. Priče o danima prije građanskog rata, blizini Kube i karipskog otočja, ,woodoo ritualima i generacijama nedovoljno poznatih muzičara , o tome kako je muzika  sastavni dio života …Na kraju je priču zaključio da je u tom gradu osjetio „slavljenje života „ i preporučio umornima i avanturistima i svima ostalima „da provedu nedjelju dana u New Orleansu da napune baterije“ a i sam se poslije snimanja albuma vratio da nastavi sa pričama i slušanjem muzike. Grad poznat po Francuskoj Četvrti, Bourbon  streetu , festivalu Mardi Gras, inspiracija za mnoge knjige,filmove ,pjesme ,nazvan „The Big Easy“, prestonica i rodno mjesto jazza nije bilo tek tako pohvaljeno ,iz komercijalnih razloga ili neznanja, od člana grupe koja je dala novi ton rokenrolu početkom devedestih i dala mu novu energiju. Po sredi je gotovo dječačka  fascinacija muzikom i ljudima, čovjeka koji ima veliko sviračko i životno isksutvo.

Iz New Orleansa nam dolazi grupa Deslondes koja u svom zvuku ima tu jednostavnost i  lakoću i visok stupanj profesionalizma ,poznavanja muzičkih tradicionalnih žanrova ,ljubavi prema muzici koja se osjeća u svakoj noti njihovih pjesama. Pet ravnopravih članova (Dan Cutler,vokal i klasični bas, Sam Doores, vokal i gitara, Riley Downing, vokal i gitara , Cameron Snyder , vokal i perkusije  i John James Tourville , frula i pedal – steel gitara ) su svi autori , skoro svi pjevaju kao u The Band ili The Byrds . Doores i Cutler su bili članovi odlične grupe Hurray for the Riff Raff ,tada smještenoj u New Orleansu koja je oduševila svojim albumima koji su na zanimljiv način tretirali neotradicionalnu muziku a sada se bavi njujorškim pričama na drugačiji način. Benda vjerovatno ne bi ni bilo da Doores nije pročitao autobiografiju Woodie Guthriea ,napustio koledž i došao u najzanimljiviji američki grad.

Prvi,istoimeni album The Deslondesa donosi zvuk grupe kojoj ne treba puno  prostora na bini ali grupe koja proizvodi fantastične doze dobrog zvuka za neograničen auditorijum, u najmanjim količinama modernizovane produkcije,koja atmosferu čini što bliskijom njihovoj viziji  i vremenima koje su inspirisale bend. Uz dugačak spisak muzičkih sastojaka gdje se može ubaciti  i country – rock, rani rnr , blues, surf, soul, cajun, tradicionalni rock ,americana , jazz pa i nešto što bi mogli nazvati „world music“ zbog te luke u kojoj ima i uticaja i  sa Kube i kreolske i karipske  muzike, frankofonog uticaja,tradicije starog Juga , neosporno je autorstvo koja na taj „The big easy „način , sporo i lijeno i honky – tonk  savršeno, ispjevava te sličice iz života ili lokalne i rock mitologije. Neko je pametno opisao da su tu  značajni i“ Louisiana country i rani Memphis zvuk ili uticaj svakog malog  uličnog jazz banda iz New Orleansa“. Tu su i klavijature ,koje su briljantno iskorištene. Prvenac nudi pjesme poput „I fought the blues and i won“ , sa sjajnom atmosferom, raspjevani honky –tonk šlager ,fantastičan naslov i alter hit za džubokse barova u kojima je Grohl na pauzi snimanja išao na pivo. Ili rockabilly pjesme sa jakim primjesama onoga što se snimalo u Sun Studiu Sama Philliphsa , pa da li je u pitanju Cash ,Perkins, Lee Lewis, dokazi su pjesme nalik „Those were (coul d ve been) the days“ ili „Less honkin more tonkin“ ili „ The Real deal“ višeglasna ,raspjevana  ili „Time to believe in „ izvanredna numera sa starinskom patinom, koja odlično i enciklopedijski odslikava muzika koja se tamo , na jugu Louisiane svira već par stotina godina.Tu su negdje i Fats Domino i Bobby Charles .  Izvanredan prvi album ,snimljen 2015. koji je uljepšao muzičku godinu.

Kompleksniji, još više  nalik radovima The Band , po vokalnim pastelima svakog člana grupe ali i naglašenijim sviračkim umijećem kolektiva,album „Hurry Home“ se pojavio nedavno, ove,zanimljive 2017. godine.Produkciju zajedno potpisuju The Deslondes i ponovo Andrija Tokić,mladi producent koji ima odlične radove (Alabama Shakes,Hurray for the Riff Raff ,Coco Hames…).Čovjek koji je stacioniran u Nashvilleu ,očigledno porijekom  sa slovenskih prostora.

Na startu albuma jako zanimljiva pjesma „Muddy Water“ ima lelujavo – egzotičan obol, nešto nalik Tom Waitsu, pa i gusarskim putovanjima The Pogues,  primjese jazza, sjajne gitare …

„One of this lonesome mornings“ je pjesma koje se ne bi postidio ni više nego legendarni Gram Parsons,  sem što ovdje više naliči na njegov rad u Flying Buritto Brothers . Više vokala,sjajna melodija, pedal – steel gitare i Kosmička amerikana.

Ono što volim kod The Deslondes su pjesme sa naslovom poput „( This ain t) a sad song“,za koju se može reći da je več klasična The Deslondes pjesma. Predivno snimljeni vokali i perfektna melodija, najbitnija osobina njihovog stila.

„She better be lonely“ ,odlična balada, anglofilski prizvuk, može da podsjeti na The Beatles ili možda Big Star.

U „Ribbon creek s collide“ je country and western song, polka , iz nekog razloga me vokal podsjeća na Joe Strumerra,s vremena na vrijeme je lijepo čuti grupu koja koristi perkusije odnosno osnovni dio iz seta bubnjeva,bez silnih činela, bas bunjeva,ono što se zove perkusije. Bez uvrede, drugarima bubnjarima.

„Hurry home“ je divna , county – soul balada ,koju uljepšavaju fantastično odsvirane klavijature. Perfektna pjesma za naslov albuma.

„Nelly“ je country rock sa opet, fantastičnim klavijaturama koje me podjećaju na The Rolling Stones.

„Hurricane shakedown“  je rockabilly koji podsjeća na najbolje radove legenardarnih  The Blasters  s kojima  kao da u refrenu pjeva neki razbješnjeli  gospel propovjednik.

„Just in love with you“ waltz, jazz numera koji podsjeća na ovo što zadnjih godina radi Bob Dylan , s razlikom što je balada originalna.

„Many poor boy“ je klasična , gitarska surf pjesma , sa podsjećanjem na Link Wrayai šezdesete na plaži.

„Beatiful friend“ sa sjanom dylanskom ili youngovskom  usnom harmonikom a melodija podjeća na B. Sprinsteena u najboljem izdanju.

I na kraju,kao što i priliči, „Deja vu and blue moon“ , predivna, vrhunska balada sa usnom harmonikom i violinom , spajanje sa linijom najboljih američkih i ne samo američkih singer – songwritera, kraj još jednog, kompleksnijeg albuma. Za kraj muzičke razglednice iz New Orleansa, grupice mladića u najboljim godinama od koje smo dobili dva izvrsna albuma, a sigurno je da neće ostati na tome.

Sve ovo što odsviraju the Deslondes podsjeća na južnjačka jela sa puno sastojaka i začina.Mnoštvo sastojaka od kojih se dobija izvanredan spoj zvukova i žanrova tako da sve to čini samosvojan i poseban pečat benda. Iz countrya u soul, iz jazza u surf, iz surfa u rockabilly , iz ranog rnr a u cajun muziku ,iz alt countrya u „world music“.

Najteže je podstići jednostavnost . A da parafraziramo ,kada su nekome glumcu postavili pitanje kako je toliko jednostavan i prirodan ,on je s rezignacijom odgovorio da mu je potrebna ogromna vježba i trud da bi tako glumio. Mislim da je takav slučaj i sa muzikom sjajne petorke iz The Deslondesa. Puno rada za ove jednostavne, originalne , opuštene pjesme.

Sanjin Štrbac
Sanjin Štrbac
Rođen u Kninu 1971. Studirao u Banjaluci i Beogradu. Živi u Banjaluci. Pravnik. Pisao o svemu, najviše o kulturi u časopisima "Revolt", "Reporter", Popboks". Objavio dvije knjige o popularnoj muzici : “"Gubitnici" sviraju historiju" (2009. i 2012.) i "Žeton za najdraži Vurlicer"(2013.). Najviše voli, uglavnom, klasični američki rokenrol i njegove podžanrove koje nedovoljno slušamo, popularnu i nepopularnu književnost, TV, sport, pivo, viski... I ljepotu.