fbpx
spot_img

Satirična priča Dragan Vugdelić

BISERNI SAVJETNIK

Savjetnik u Ministarstvu za ribe i školjke gospodin Drobović, bio je zadužen specijalnim zadatkom: da redovno obilazi uzgajališta školjki na primorju i provjerava kvalitet, količine, pravilnost uzgoja, plaćanje poreza, plaćanje radnika uključujući doprinose, i slično. I bogami on to počne svojski da radi. Najviše je vodio računa o kvalitetu i raznovrsnosti tih „plodova mora“. Najbolji način da se to provjeri bio je da se proturaju preko jezika, i to u pozamašnim količinama. A u tome pogledu od njega se imaše ša viđet: kako narod veli – kad ide iza ćoška prvo mu se vidi stomak pa onda on cijeli!

I tako to potraja neko vrijeme. Pričalo se da je on slao izvještaje Ministarstvu poslije obilatih porcija ostriga, dagnji, prstaca i kojih sve nije bilo mekušaca sa kućicom, pa su kružili glasovi da ti izvještaji i nijesu prikazivali stvarno stanje. Ali niko nije podnio nikakav dokaz službi za korupciju, pa je on nastavio na isti način.

No, kad se je jedno jutro digao iz kreveta i otišao u nužnik, nije mu se dalo. Nategne se on pobolje dok mu se čelo nije orosilo znojem, ali džabe – neće da ispada pa neće. Njemu to ipak ne zasmeta da i naredna dva-tri dana natiska velike porcije školjaka. Kad je problem sa zadnjim krajem potrajao, popije on nekakve čajeve što mu je baba spremila za takve stvari, ali opet ništa.  Pošlje ženu u apoteku da mu donese nečesovi prašak, ali đavo ćera po svojeme! Ništa ne izlazi. Sedmoga dana vidi on da je bog uzeo šalu, i da mu je trbuh još veći, pa pravac kod doktora. Ovome je odmah bilo jasno da je problem velik te pravo s pacijentom u klinički centar. Smjeste ga i odmah mu dadnu bočicu ricinusa. No ni do sjutradan nije bilo bolje. Nabiju mu oni nekakve cijevi te ih zovu klistir u zadnji kraj – opet ne pomaže. Češu se svi doktori iz konzilijuma po glavi – ne mogu da doglave o čemu se radi. Sjete se u neko doba da su dobili modernu opremu kao poklon od Japana te pošalju pacijenta na rentgen, skener, ultra zvuk… Kad su dobili snimke tek su se zamislili i skoro otvorili rane na glavama češući se u nedoumici. Viđelo se jasno da neđe prije izlaznoga otvora pacijenta ima nekakva guka, skoro savršeno okrugla, a bogami ka’ pomanji pipun. To još nijesu viđeli u praksi!

Vijećali su tri dana da odgonetnu šta bi to moglo da bude i kakve mjere da preduzmu, ali ništa im nije padalo na pamet. A činilo se da ona lopta i dalje raste. Sjeti se načelnik da su oni uspostavili dobru saradnju sa klinikama u drugim zemljama, i predloži da pozovu kolegu specijalistu iz San Franciska u Americi, pošto oni tamo imaju dogogodišnja iskustva za ljudskim zadnjicama.

Nadležna ministarstva i fondovi, imajući u vidu da se radi o državnome službeniku i visokome članu partije, odobre sredstva i nekoliko dana kasnije stiže Profesor doktor Gejson, za kojega se pričalo da je pregledao više zadnjica u životu no što je popio čaša vode. Lokalni ljekari, pošto su u biografijama za zapošljenje naveli da govore engleski jezik, ili se bar služe njime, odluče da ne traže prevodioca.

Amerikanac, koji je natucao naški, prvo zatraži da pogleda pacijentove „slike“. Naši se zgledaše, zbuniše – što slike kad je on tu!? Onda se neko sjeti da gost traži snimke. Dadoše mu ih. I poslije više od po ure ovaj je i dalje u nedoumici vrtio glavom. Zatim zatraži da vidi pacijentovu „bluzu“. Naši se zgledaše, zbuniše,  neki se čak skriveno nasmijaše. Onda se neko sjeti da gost traži da pogleda guzu, pa postaviše Drobovića na koljena i laktove. Amer dugo gleda, gura kažiprst u rukavici namazanoj vazelinom, i neprestano vrti glavom. I konačno će: „Mislim, mora orepacija!“ Znanje engleskoga jezika lokalnih doktora bilo je dovoljno da shvate da čovjek predlaže operaciju.

I odmah se dadnu na pripreme, tako da je trećega dana bilo sve spremno. Do tada je Drobović već ličio na trudnu slonicu, ali šta da se radi – kod nas se na neke  operacije čeka i po pola godine!

Sve protekne u redu, pacijent se počne brzo oporavljati, i gle čuda – već narednoga jutra u onu „lopatu“ bješe nešto. Nije bilo mnogo – ali, ruku srce, nije se ni moglo očekivati više od bolničke hrane. A u kabinetu primarijusa živo kao na željezničkoj stanici. Okupilo se oko stola tridesetak ljekara, sestara, pomoćnoga osoblja. Doktor Gejson pun sebe pokazuje „loptu“ koju je izvadio pacijentu, a koja je već bila skoro koliko košarkaška! Naši su se složili da on to ponese u svoju zemlju koja ima najsavremeniju opremu za analizu sadržaja crijeva, posebno debeloga, i da se čim to bude mogućno vrati sa nalazima.

Prosto je bilo nevjerovatno kako se Drobović počeo brzo oporavljati. Čvrsto je sebi dao u zadatak da se oslobodi onoga viška tjelesne mase koji mu se u međuvremenu stvorio, i da se vrati na normalnih 115 kila. I da ne jede školjke dok ne stignu rezultati iz Amerike.

I, zahvaljujući znanju, stručnosti, opremi, sredstvima veza i drugim dostignućima nauke i tehnike, ne prođe ni tri mjeseca a stiže glas od preko okeana: imamo rezultate, ali su toliko značajni da Profesor Gejson lično dolazi da vam ih predstavi.

I dođe on. Naravno, čitava delegacija ga je dočekala na aerodromu, kolona vozila je išla glavnim ulicama u pratnji policije, a velika sala za sastanke bila je ukrašena kao nekad za Dan mladosti. Dva su kršna momka nosili nečesovu kutiju koju postaviše na veliki astal prekriven crvenom čojom. Gost, kao da je na pozornici, polako podiže poklopac kutije i izvadi iz nje neku okruglu stvar koja, da prostiš, ličaše na veliko oblikovano govno. Kako je ta stvar bila prerezana, on podiže gornji dio i na zaprepašćenje prisutnih – a bili su ti i ministar zdravlja, i direktor bolnice, i predjesnik partije, i drugi ministri i sekretari i savjetnici i opštinari, i velik broj kulturnih i javnih radnika i zaposlenih u bolnici  –  izvadi ružičasti biser veličine pesnice odrasloga čovjeka! „Da, pravo!“, sa očitim uzbuđenjem reče Gejson. Nekoliko sati je trajalo dobro raspoloženje kako su svi željeli da opipaju i pomirišu, čak i poljube, taj dragocjeni „nalaz“, a sve se odvijalo uz poprilične količine rakije i vina, sira, pršute, maslina i drugih đakonija  – posebno „plodova mora“.

Pošto je Drobović toga dana savjesno obavljao svoju dužnost na novome uzgajalištu školjaka, doktori i partijsko rukovodstvo dogovoriše se da ga posjete uveče i upoznaju ga sa situacijom. On ih s velikim žarom primi uz punu trpezu, ali mu je dugo trebalo da shvati i prihvati ono što su mu rekli. Kad je na kraju sve bilo jasno, Gejson mu predloži:

„Mi proda ovo bi-seranje u London kod Sotebi. Mislim može dobije milioni euro. Fer bude za meni dvadest za tebi osamdest postotak!?“

Taman kad je Drobović, oduševljen izgledom za dobrom zaradom koja se može ostvariti u naprednome svijetu od onoga što ti crijeva naprave, krenuo da pruži Amerikancu ruku, skoči predsjednik partije:

„Stani malo! Ovo ćemo da zadržimo ođe da pokrijemo troškove izborne kampanje!“

Ovaj još ne bješe završio, kad skoči nadležni ministar:

„Droboviću, od sjutra si specijalni savjetnik i seliš se na primorje, sa zadatkom da povećaš unos sirovih školjaka, i daj bože da za po godine bude još neki biser!“

 

Dragan Vugdelić

Deana Sailović
Deana Sailovićhttps://deanasailovic.wordpress.com/
Satiričar, autor tri knjige “Princeza na zrnu razuma” , “Elektronska ispovedaonica” i "Koji sam ja meni idiot". Priređivač knjige "Žena i aforizam". Član Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Vojvodine i Beogradskog aforističarskog kruga. Urednik satirične redakcije na Pokazivaču.