fbpx
spot_img

Slobodan Stefanović: ”Fantomom iz Opere” pomeramo standarde u “Pozorištu na Terazijama”

Foto: Privatna arhiva

Prvak Pozorišta na Terazijama Slobodan Stefanović igra glavnu ulogu u novom mjuziklu tog pozorišta „Fantom iz opere“ Endrjua Lojda Vebera, za koju kaže da je pevački jedna od najtežih uloga i, kao takva, kruna karijere svakog glumca:

“Veber je napisao ovaj mjuzikl pre više od 30 godina, za svoju tadašnju ženu, Saru Brajtman, koja je bila prva i najpoznatija Kristin. Zajedno sa Majklom Krafordom, tada već velikom zvezdom koji je igrao Fantoma, napravili su jedan od najdugovečnijih i  najpoznatijih mjuzikala ikada, I to ne slučajno. Muzika je ono što čini ovo delo. Raspon ide od vrlo niskih pa do najvišeg tona koji ljudski glas može da otpeva. Uzbudljivo, zavodljivo, neočekivano. Ovim mjuziklom pomeramo standarde u Pozorištu na Terazijama, I nudimo publici nešto sasvim novo. Ovo je dramski mjuzikl koji sadrži vrlo malo govornog dela, dakle uglavnom je pevački.”

Može li se reći da je ovo najveća glumačka “koska” otkako se bavite glumom?

“Ova uloga mi je prvenstveno najveći pevački izazov do sada. Priča o fantomu Eriku je toliko zahvalna za igranje da to ne bih nazvao “koskom”,  nego blagoslovom za svakog glumca koji dobije priliku. Naravno, ne isključujem činjenicu da to jeste teška i zahtevna uloga.”

Imate li veću odgovornost nego inače s obzirom na to da se čuveni “Fantom”, posle 30 godina od premijere, jedino priprema u Beogradu?

“Na sreću, ovaj mjuzikl se igrao u preko 35 zemalja širom sveta,  pa nemam baš toliku odgovornost , niti pritisak. Zanimljivo je da Fantoma prate razne priče i mistika. Recimo, premijera ovog mjuzikla je trebala da se održi u Parizu prvi put 2016. godine, ali 10 dana pred premijeru pozorište se zapalilo i mjuzikl nikada nije odigran. Priča je strašnija kada znate da se ceo komad odvija u operi Garnije u Parizu. Mi u pozorištu smo za proteklih mesec dana ostali bez struje dva puta u toku predstave , pa se šalimo kako je Fantom stigao i kod nas.”

Glumu ste završili u rodnom Novom Sadu, u klasi profesorke Vide Ognjenović. Koji savet svoje profesorke, dobijen tokom studija, posebno pamtite i postao je neka vrsta Vašeg umetničkog i životnog kreda?

“Mnogo saveta sam zapamtio.Vida je svakako jedna od najbitnijih žena u mom životu, koja je uticala na moj životni put i način razmišljanja. Međutim, ne može Vida da stane u jednu rečenicu i jedan kredo. Sećam se da smo svi na klasi imali ogromno strahopoštovanje prema našoj profesorki, da sam imao neograničeno poverenje u nju. Verujem da sam, tako mlad i pun strasti prema glumi, imao veliku sreću da uđem baš u njenu klasu.”

Tekstovi, songovi, koreografija, dobra kondicija… Šta je još neophodno da biste dali svoj maksimum u mjuziklu? Zašto se samo u Srbiji na ovu formu gleda sa potcenjivanjem?

“Mislim da se to mišljenje uveliko promenilo i da smo mi kao pozorište uticali na promenu svesti kvalitetom naših predstava. To dokazuju najprestižnije pozorišne nagrade koje dobijamo i naša puna sala svako veče. Predrasude i neznanje su veliki neprijatelji. Recimo, dešavalo mi se da mi posle predstave prilaze ljudi sa rečenicom: “Nisam hteo da dodjem na mjuzikle, uvek mi je bilo bezveze što malo glumite malo pevate, ali od večeras želim da pogledam svaku vašu predstavu”.

Foto: Privatna arhiva

Na poziv Cheta Walkera, brodvejskog reditelja i koreografa sa kojim ste imali više nego uspešnu saradnju na predstavi ”Kabare”, Slobodan je boravio u najstarijoj školi za mjuzikle “Jacob’s Pillow” u Americi, gde ste usavršavali svoja znanja iz ove oblasti. Šta ste od naučenog preneli svojim kolegama i uneli u svoju igru?

“ U Americi prvenstveno naučiš igru opstanka i preživljavanja , ali težak i mukotrpan rad se podrazumevaju, to je osnova uspešne karijere. Cela škola se zasniva na individualnoj nadogradnji, tako da sam zadovoljan naučenim. Srećom, svake godine u “Jacob’s Pillow’’ odlazi po dvoje umetnika iz našeg pozorišta. To mi je jedno od važnijih profesionalnih iskustava do sada.”

Koliko se brodvejske i londonske predstave razlikuju od repertoara Vašeg matičnog Pozorišta na Terazijama?

“Naše pozorište je repertoarsko, imamo oko 15 predstava na repertoaru, dok na pomenutim scenama svako pozorište ima samo jednu predstavu duži vremenski period. Može se reći da je naš posao utoliko teži, ali je bolje tako jer ne zapadamo u zamku automatizma. Naše predstave imaju dušu, sa svim slučajnim greškama i smehovima zbog istih.”

Zašto ne volite serije i filmove? Smatrate li da svako ,ko se lepo slika, može da glumi u njima?

“Nikada nisam rekao da ne volim filmove i serije. Naprotiv, snimio sam dosta toga i vrlo sam srećan kad ih snimam,  jer volim svaku vrstu medija. Ono što sam izjavio, a što je izvučeno iz konteksta, jeste da je glumačka tehnika i znanje neophodno da biste se bavili pozorištem, a da je to u serijama drugačije. Ponekad je samo potrebno da imate lepu osobu u kadru, sasvim je dovoljno da je prirodna i to “radi posao”.”

Od petnaeste godine počeli ste sami da zarađujete, odrasli u porodici bravara, otuda ljubav prema renoviranju i uređivanju stanova?

“ Nikada se nisam plašio posla. Odrastao sam u radničkoj porodici,  ništa mi nije strano… od sitnih popravki u stanu , dokompletnog renoviranja. Glumci katkad, u periodu čekanja nove uloge, imaju višak slobodnog vremena, a ja svoje vreme volim da iskoristim na kvalitetan način.”

Pored glume, Vaša velika ljubav je i kuvanje. Istakli ste da ste kao tinejdžer imali problem sa visokim pritiskom, pa ste odlučili da stvar uzmete u svoje ruke i potpuno promenite način ishrane?

“Ako Poslušete svoje biće i svoj organizam, mnogo toga će vam reći. Samo treba prepoznati znake i slediti ih. Doktori su bili zbunjeni mojim pritiskom, hteli su da mi daju tablete za smirenje kada samimao 17 godina. Rešio sam da sam istražim tu oblast. Promenio sam način ishrane, počeo redovno da vežbam i doveo svoj pritisak u normalu.”

Na prvi pogled delujete pomalo nadmeno i arogantno, kakav je privatno Slobodan? Da li se iza mase krije veliki emotivac kome je jedan zagrljaj dovoljan?

“Hvala Vam što ste se potrudili oko zanimljivih pitanja, vidim da sve znate. Da, jedan zagrljaj bi bio sasvim dovoljan da vrati osmeh i učini dan lepšim. Jesam veliki emotivac, ali to posmatram uvek kao plus. Nisam od onih ljudi koji funkcionišu bez emocija i strasti. Strast je veliki pokretač, u poslu, ljubavi .. U svim segmentima života se trudim da dajem 100 posto sebe, perfekcionista sam na granici dijagnoze. Hteo sam da naučim drugačije, probao. Shvatio sam da bih time samo izgubio sebe. Poenta je: biti svoj i dosledan. Cena ume da bude velika ali je nagrada i satisfakcija katkad mnogo veća.

Foto: Privatna arhiva
Mario Badjuk
Mario Badjuk
Profesor srpskog jezika i književnosti u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, nosilac je brojnih priznanja za svoj profesionalni rad. Trenutno je na doktorskim studijma. Rođen je 1971. godine, u Smederevu. Tokom rada u Prvoj i Drugoj kragujevačkoj gimnaziji, učenici profesora Badjuka sedam puta su osvajali državno prvenstvo Lingvističkih sekcija osnovnih i srednjih škola Srbije. Nalazi se među osamnaest najboljih profesora lingvistike u Srbiji, po odluci Društva za srpski jezik i književnost. Radio je kao mentor Regionalnog centra za talente u oblasti srpskog jezika i književnosti, i saradnik Zavoda za vrednovanje kvaliteta, kao ocenjivač udžbenika iz srpskog jezika i književnosti. Kroz ulogu pomoćnika direktora Prve kragujevačke gimnazije doprinosi otvaranju oglednog odeljenja učenika osnovne škole talentovanih za matematiku. Bio im je prvi razredni starešina. Među najdražim priznanjima za istrajan rad profesora Maria Badjuka, ističe se Đurđevdanska nagrada grada Kragujevca za oblast obrazovanja.