fbpx

Spomenik ljubavi koja nikad nije postojala

 

Po instinktu idem ulicom kojom ne bih smjela. Noge me same nose. A kako bi i zaboravile put, čiji su beton skoro izlizale, prolazeći njime bezbroj puta?
Navike se čovjek nekako i riješi, promijeni je (izuzev ako je riječ o cigaretama, Bog zna kako se s toga teško skida, ja ne znam, al’ pričaju da je gadno), al’ šta ako ovo nije navika? E onda sam nadrljala.
Jedno je ići zabranjenom ulicom, ali sasvim drugo pozvati Nekog Svog da izađe iz stana. Samo na pet minuta. Čuj Svog…
Srce luduje u grudima, tijesno mu, hoće da iskoči, koljena klecaju, leptirići u stomaku podižu revoluciju, dlanovi se znoje k’o u šiparice, a srsi atakuju leđa.
– Otkud ti? – sa svojim dobro prepoznatljivim, zavodničkim smiješkom me grli.
Ne kao nekad prije. Ne onako čvrsto. Ne onako jako. Ne onako zauvijek.
Ali to su iste one ruke zbog kojih me hvata slabost.
Pričamo nešto. Bezveze.
Želim da me pozove na kafu, kao nekad. Još jedno neispunjeno očekivanje.
U očima mu čitam nedostajanje, čežnju, isti pogled kao nekad. Ili se zavaravam? Nisam baš sigurna, ali se grčevito hvatam za tu mogućnost, kao za slamku.
Grli me. Opet. Dva, tri, četiri… x puta. Napokon. Smiješimo se, bez riječi shvatajući da mislimo na isto: To je taj zagrljaj.
Opet me pita o hiljadu i jednoj gluposti. Izgubljena u specifičnoj boji njegovih očiju, do mene uopšte ne dopire brbljanje o ovozemaljskim stvarima.
– Ah, šta ja znam.. prvo sam uhvatila sebe kako idem ponovo ovom istom ulicom, a onda kad sam vidjela onu istu mrežicu za zaštitu od insekata na tvom prozoru…
Zašutjela sam, prisjećajući se sitnica u njegovoj sobi, poput par dječijih knjiga koje je kupio na ekskurziji dok je još bio osnovac, slike sa njegovom sestrom, gitare u ćošku, velikog ogledala na kojem smo se ogledali, dok me je zezao kombinujući svoje prezime s mojim imenom. A ja se kao klasična budala ponadala da on to ozbiljno misli.
Osmjehnuo se.
Sjeća se i on.
Sjeća se teškog rastajanja pred bijelim vratima njegovog stana. Drhtanja mog tijela pod njegovim rukama, dok šara njima, istražuje prave i zakrivljene linije. Sjeća se mog parfema, dok mi ljubi vrat.
Sjeća se držanja mene u naručju dok me ispraća liftom, do pred zgradu.
I sigurno se sjeća kuckanja potpetica koje su na odlasku.
S grčem me pita gdje mi je čovjek. Otkud znam? Ne lažem. Stvarno, otkud bih znala? Čovjek mog života stoji preda mnom. Zaboravljam i vlastito ime.
Njegove usne se približavaju mom obrazu. I naravno. Kao i uvijek. Promašaj.
– E jebiga. Znao sam… – govori dok se na mojim usnama suši vlažan trag.
Oboje griješimo.
Spuštam glavu. I onda ponovo osjećam kako mi glava nalazi mjesto na njegovim grudima, kao skrojenim za mene.
Komplimenti za šminku, za izgled, ljepotu..
A ja bih najradije zaplakala iz sveg glasa. Zajecala, bacivši mu se na grudi i vikajući: vodi me, molim te, daleko.
Umjesto toga šutim. I kroz uzdisaj puštam malu dozu gorčine zapele u grudima.
U sebi psujem i život, i sudbinu, i mladost i to što njegovo prezime savršeno stoji uz moje ime.
Nije nam se dalo. Đavola, on mlad i lud, nespreman, ja inadžija i kontraš kakvog nema na daleku.
Nismo se sami sebi dali.
Znala bih biti najbolja žena na svijetu. Čekat’ ga kući s kafom i jelom koje najviše voli, masirat’ njegov ukočeni vrat, nikad ne promijeniti boju kose ili dužinu jer on voli moju dugu crnu kosu..
Isuviše patetično. Zanosim se glupostima. Nije to moj fol.

– Vidimo se. – kažem.
– Navrati ponekad. – kaže.

Odlazimo. Svako na svoju stranu. On, odnoseći sreću sa sobom. Ja, držeći se za desni dio obraza za koji me onako nježno štipnuo, pitajući se, šta on sad misli. I da li prepozna u mojim pričama sebe ili nas (Koji, uzgred, nikad nismo postojali. Ili jesmo, samo to ne znamo?)?

Večeras sam najljepša. U inat njemu. U tuđem zagrljaju još osjetim trag njegovih usana. A nije smjelo tako da bude. Nešto poslije, u sitnim satima, plačući pišem ovu priču. Pardon, ovaj Spomenik ljubavi koja nikad nije postojala.
Sutra opet nedodirljiva. On opet nepoznat. Pogledi kad se sretnu, opet varniče.

Šejla Handalić
Šejla Handalić
Rođena 1996. godine u bosanskohercegovačkoj provinciji Banovići, vječiti sanjar, teški filozof i student Pravnog fakulteta. Državno i međunarodno nagrađivana.