Bokori se zvuk olujne huke –
oko mene vri, s grana se spušta.
U nebo gledam i sklapam ruke
da umiri se zebnja nemušta.
Bože, šta se to kreće kroz etar?
Da li donosi mir ili nemir?
Pomiluj, Bože – prhnu iz duše,
ozeblo srce rascveta u mir.
Kad Molitva se vine put neba
i zebnja tone – ko soko pada.
Strah je oružje, svemoćno vreba,
parališe i bezverje strada.
Biljurna duša moli, ne strepi –
srce tvori Skit* – Molitva krepi!
*Skit – mali manastir
