fbpx
spot_img

Srđan Đurić – Oda jeseni

Foto: Goran Protić

Dolazi siva jesen, padaju kiše,
kao nekad kaldrma sija.
Svet na svet, ponovo miriše,
i sve je isto, samo ne i ja.
                           
Jesenja kiša i dalje lije,
neka nova bura se sprema.
Iza oblaka sunce se krije,
al’ njega, ipak, napolju nema.
                 
Dok crni oblak nada mnom sniva,
k’o dete u kolevci najlepši san.
Napolju sve mračnije biva,
– dolazi noć, nestaje dan. –
               
Ulice prazne, nikoga.
Na kaldrmi tišina rečita
govori mnogo više od ikoga.
            
Kao voda rekom, protiču ljudi
u neka nova, daleka mora.
Beže od propasti, od raznih ćudi,
tamo daleko, gde već je zora.
              
Pa kao ptice, natrag se vrate
svome starom promrzlom domu,
jer jednom, konačno i one shvate
da brod bez mornara sklon je brodolomu.
          
Ali, posle svih nedaća i muka,
– nesreća raznih, tuge milostive – 
čovečije sile sena goloruka,
oteraće oblake sive.

Srđan Đurić
Srđan Đurić
Dolazi iz Slepčevića, sela u blizini Šapca. Studira u Novom Sadu, na odseku za Srpski jezik i književnost. Takođe, pisac je. Njegova prva zbirka pesama naziva se „Pesme moje" i objavljena u maju, 2017. godine, u pripremi je i njegova druga zbirka pesama. Dobitnik je mnogobrojnih plaketa i nagrada za književnost.