fbpx
spot_img

Svetlana Janković Mitić: Pesnik i postojanje

Bespuće tinja u meni
Koja tonem u
Besmisao smisla jer,
Apsurd postojanja
Nagoni me da volim
Samo večnost.
Mrzim trenutke što umiru
I nose starost u sebi,
Tu klecavu sebičnu starost
Nasuprot bujnim oblicima mladosti.

Život, a možda i savršenstvo
Što nikad ne gasne jer,
Rađa se sa svakim bićem.
On je kao pupčana vrpca,
Vezani smo neophodnošću
Više je stvar navike, a
Možda i straha.
Teško je prekoračiti ambis
Što vodi u nepoznato ili nigde.
Tad niko nije hrabar
Plaši nas i pomisao da
Monstrum nepoznatog
Otvara svoje zemljane čeljusti…
Jer nestajemo u večnoj tami
Da se nikada više ne vratimo.

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.