fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: „Ko da smo se mi, Srbi, u boga sas kamenje gađali…“

Sledećeg dana je Novak doručkovao, išao u školu, radio domaće zadatke, igrao fudbal sa društvom na terenu iza svoje zgrade, neprestano opterećen mišlju – da li je san ili java čitava dogodovština sa Posmatračima?! Roditeljima nije ništa rekao jer nije hteo da ih zabrinjava nečim što je možda bio samo interesantan san. Ipak, jedva je dočekao noć i odlazak u svoju sobu.
Uveliko ga je savladao san kada je iz ugla sobe začuo poziv: “ Budi se, Novače, idemo odmah, nemamo vremena za čekanje!“ Za par minuta, opet četiri svetleće kugle izleteše kroz otvoren prozor.
Pre nego su ga teleportovali, Posmatrači rekoše Novaku:“ Bio si delić Drugog svetskog rata…sada te šaljemo u Prvi svetski rat, kako bi video koliko je tada tvoj narod patio. Srešćeš i svog čukun – čukundedu i pomoći mu da preživi!“
Novak se krišom pridruži koloni vojnika i izbeglica. Iscrpljeni od dugog pešačenja, pregladneli, iscepane i prljave odeće, kretali su se polako, a mnogima su iz poluraspale obuće ili opanaka, virili raskrvavljeni prsti. Osim što je imao punu ćuturicu vode i u torbici više taina i belog mrsa, Novak se nije razlikovao od drugih.Dok je hodao, gledajući u visoke planine pred sobom, pokuša da se priseti šta su o ovoj, tragičnoj epizodi za srpski narod, učili u školi. Da, to je „Albanska golgota“, prelazak srpske vojske preko crnogorskih i albanskih planina zajedno sa kraljem, vladom i izbeglicama. Godina je 1915, a zapamtio je i užasavajuće podatke: Život je izgubilo 243.000 vojnika i civila, odnosno, stradao je svaki treći muškarac!
Hladnoća polako počinje da se uvlači u kosti. Krenuše i pahulje, lako kao paučina, da bi zatim jurnule u besomučnu, disharmoničnu igru pod naletom jakog severca. Korača se sve teže, mnogi iz kolone zaostaju, a neki vojnici, skoro polumrtvi leže pored kozje, planinske staze čudno zagledani u podivljalo nebo. Začu se jedan pucanj, a zatim nastade muk…Novak se trže. “ Ne vredi, dete. Kolko ti je leta? Sedamn’est? Trećepozivac li si?“, upita ga stariji, vižljasti čovek iza njega i nastavi: “ Ko da smo se mi, Srbi, u boga sas kamenje gađali, pa nas strefi ova nesreća! Nesmo više na zemlji Esad – paše, pa sada Albanci pucaju na zaostale ljude. Kradu oružje, odeću, sve što stignu. Ne mož’ se nazad, će ne ubiju, a ni naprej – lošo nam se pisuje, ete!“.
„Strašno“, misli Novak, “ kako je moguće da se o ovome tako malo zna?! Šture brojke i podaci ne mogu opisati ono što vidim.“ Ubrzo, iz jarka pored staze čuje poluglasnu molbu:“ Braćo, pomozite…umreću ovde u snegu.“Izašavši iz kolone, Novak ugleda čoveka koji ne može da ustane, puzi na kolenima…mršav je, sama kost i koža, uši mu se provide i vidi se da mu ten već dobija boju voska. Odmah pokuša da ga napoji vodom, trljajući mu povremeno ruke i noge snegom ne bi li ga povratio. Pokriva ga svojim šinjelom. Gleda ga nepoznati, oči mu od gladi ogromne, ali dečaku nekako poznate i drage. „Ja sam Miloš iz P….a, odakle si ti mladi čoveče? Mora da si trećepozivac, isuviše si mlad.“ Potvrdi mu Novak sve, samo da ga previše ne zapitkuje i izmisli sasvim neko levo prezime i drugi grad. Sada već ne sumnja da je to njegov čukun – čukundeda iz priče Posmatrača. Nosio je Novak zatim Miloša na leđima, davao mu pomalo hrane, tek toliko da se oporavi, jer se setio predavanja svog nastavnika iz istorije o tome, šta se desilo sa pregladnelim ljudima na Krfu, koji su masovno umirali jer su previše jeli.
Oporavivši se, Miloš je počeo da hoda, oslanjajući se na Novaka.“ Slušaj, ako se ikada vratim i ako budem imao sina, nosiće tvoje ime!“ Nasmeja se dečak u sebi, znao je već da nije prvi u porodici koji se tako zove. Prošlo je još nekoliko teških dana. Vreme postade nekako blaže, a zatim puče pred njima plavetnilo mora…Saveznički brodovi su čekali u albanskoj luci da prebace preživele do neutralne Grčke, na ostrvo Vido i Krf. Tu se, kod ukrcavanja, Novak i Miloš razdvojiše.
Dok su ga vraćali kući, Posmatrači objasniše Novaku da su ga namerno vodili u predhodne dve sfere kako bi video šta sve ratovi donose sa sobom.“ Ljudi izazivaju ratove i oni – jedino oni – mogu da ih spreče! Vlasti u državama troše ogroman novac na najmodernije naoružanje, umesto da ga troše na nauku, obrazovanje , umetnost, na ono što će svima osigurati bolji život, bez bolesti i siromaštva.“
“ Kad odrastem,“ ozbiljno izjavi Novak, „postaću naučnik i radiću na takvim izumima da će ratovi jednostavno postati ružna prošlost. Neće više biti potrebe da se ljudi međusobno mrze i ubijaju!“ “ O, to je prava odluka,“obradovaše se Posmatrači, “ ali prvo moramo da obiđemo još neka mesta u paralelnim svetovima. Laku noć!“

– nastaviće se –

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.