fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Racko i Jocko

U reci Nil, živeo jednom krokodil zvani Jocko. Nije baš bio veliki, ali je bio prelep. Imao je bistre, pomalo buljave oči kojima je pažljivo pratio sve ono što se dešavalo oko njega. Koža mu je bila blistava, reljefna i sa takvim šarama da su mu zavideli svi ostali krokodili u komšiluku. Inače, redovno je prao svoje bele, oštre zube. Još dok je bio sasvim mali, majka ga je naučila da je „čistoća – pola zdravlja!“
   Da, da…Jocko uopšte nije bio loš krokodil. Plivao je po plićaku, igrao žmurke sa nestašnim žabicama krijući se ispod lokvanja, a iznad svega je, nećete verovati, voleo da se druži sa paukom Rackom koji je pre par godina spleo svoju mrežu između dva panja neposredno na obali reke. Zamislite zalazak sunca iznad reke Nil: voda se zlati i crveni, bambusi šapuću uspavanku, a Jocko uživa mirno ležeći kod dva panja. Iznad glave mu srebrne niti paučine i njegov najbolji drugar, Racko. Pričaju jedan drugom svoje dnevne avanture – koliko je Racko uhvatio muva i bubica, koliko je Jocko ulovio ribica i sve tako… Kad mesec odskoči visoko, zavlada neki mir. Čuje se samo šum reke i prigušena muzika sa brodova punih turista koji su došli da vide Egipat, piramide i Nil.
   Jedne godine, jednoga dana, putovala je takvim brodom razmažena bogatašica Cica. Svi su joj se klanjali i bili na usluzi. Ona nije znala šta znače reči „nemati“ i „nemoj“. Radila je šta je htela, a to je najčešće značilo da mora imati najlepše haljine, cipele, tašnu…
   Pošto đavo nikad ne spava, vide Cica Jocka koji se baškario na obali, ne sluteći šta mu se sprema. „Kako je lep ovaj krokodil! Smesta ga ulovite, napravite mi od njega tašnu!“,naredi Cica nemilosrdno. Odmah otrčaše sluge da ulove Jocka – nema šale sa njihovom gazdaricom.
   Kad su stigli do obale, Jocko je već negde odlutao. Rešiše sluge da naprave zasedu, uvereni da će se krokodil ponovo pojaviti na istom mestu. Dok su čekali prikriveni u žbunju, pričali su o želji svoje gazdarice: „Ovog krokodila ćemo nekako uhvatiti, ali šta će joj sledeće pasti na pamet?!“ To niko nije znao.
   Slušao njihov razgovor pauk Racko. Očajan zbog opasnosti koja je pretila njegovom drugu, grozničavo je razmišljao šta da radi. Noć se polako spuštala, zvezde stidljivo počeše da trepere. “ Znam šta ću! Isplešću najlepšu tašnu na svetu. Kada je Cica vidi, oduševiće se i sigurno će zaboraviti na mog drugara.“ I poče da plete Racko…vredno je tkao red po red srebrnu nit, izvodeći čudesne šare. Pred samu zoru, završi Racko torbicu i polako je spusti pred zaspale sluge. Sunce zasija, zasija i čudesna torbica! „Vidi, vidi ovo“, reče jedan od sluga, saginjući se da uzme torbicu. „Ovo je nešto najlepše i najfinije što sam u životu video. Hajde da je odnesemo gazdarici. Kada je vidi, odustaće od krokodila sigurno!“
   Tako je i bilo. Kada je videla tašnu, Cica je oduševljeno prokomentarisala: „Šta će mi tašna od krokodilske kože, to ima danas svaka šuša! Ovakvu tašnu nema niko! Ah, kako se čudesno sjaji na svetlosti..“
   I tako su dva drugara, krokodil Jocko i pauk Racko, nastavili da planduju svakog dana kod dva panja na obali reke Nil. Malo bi razgovarali, malo dremali, a njihova srca su kucala istim ritmom. „Šta bih ja bez Racka?“, mislio je Jocko. „Šta bih ja bez Jocka da se ispunila Cicina želja?“,mislio je Racko. Da, zaista, bilo bi lepo da svako od nas ima svog Racka. Možete li to da ostvarite?
Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.