fbpx
spot_img

Tijana Milojević – S´agapo

Pre čitanja priče daću Vam par predloga za slušanje pesama tokom čitanja ovog teksta. Dakle linkovi su sledeći:

Prihvatate li povraćaj vereničkog prstena?

Naša ljubav je bila čudna, luda, nezrela ponekad, ali jaka..
Na koži bih osetio svaki deo sreće koju bi osetila ona zadržavajući vazduh u sebi nakon oduševljenja. Osetio bih i delove stresa, koji su je lomili kada bih je povredio svojim ponašanjem..
Zaljubila se u mene. Ona. Ja nisam ni znao šta je ljubav. Patio sam. Patio i izjedao se zbog nekoga drugog, ko nije umeo da me razume i makar malo voli kao što sam ja to činio.
Ona je to videla. Spoznala. Nije se ljutila, niti nekad mi nabacila ljubomorno neku reč. Znao jesam da sam joj zanimljiv zbog nekih gestova, načina na koji se obraćam upravo njoj samo. Čak sam nesvesno joj ,,dobacivao“ koliko mi znači..
Prošli su neki meseci. Naše druženje se učestalo. Al’ njena ljubav još više. Izlazila je i kada nije smela, prelazila je preko svačijih reči, nije me nikome dala u lošem kontekstu već samo u pohvalama.. Saznao sam koliko sam joj bitan upravo iz njenog pogleda!
Nisam ni slutio, ni sanjao, da pogled može privući više nego telo, osmeh ili bilo šta drugo.
Eh, pogled taj..
Prošlo je nekoliko dana; nisam ni pomišljao na osobu koja je u meni budila neke leptiriće.. Pogled.. Učinio je svoje. Kao hipnotisan.
Zazvonio je neko. Bio je to poštar. Stiglo je nešto za mene. Otvorio sam, bila je to slika. Ona je uradila par naših slika i spojila u jednu. Na svakoj slici bio sam nasmejan a ona je u mene gledala tim ,,pogledom“.. Tada sam shvatio šta oseća, šta osećam.. Odlučio sam da je pozovem, jer se nismo dugo čuli. Biću iskren samovao sam, prosto mi je prijalo tako.
Čuli smo se, dogovorili za odlazak u bioskop. Rekao sam da to nije sastanak, već ne moramo kao svaki par ići na piće, kafu, možemo ovako.. Pristala je.

Krenuli smo u neku priču.. Govorio sam joj da se ne nada mnogo. Jer ne mogu da joj pružim to što ona želi meni. To je najgluplja stvar koju sam uradio! A pristala je..
Govorila mi je lepe reči, ja nisam baš uzvraćao. Ne znači da sam govorio loše, samo nisam bio tako slatkorečiv kao što je zasluživala.. Mogao sam i da tepam, nisam. Mogao sam i da manje izlazim, ali sam izašao uvek kada bismo se dogovarali. Nisam odbijao. Uvlačio sam se sve više u to; davao sam se malo pomalo, ali sve više i više..

U jednom trenutku ni sam nisam svestan kako se to desilo, pojavio se neko ko joj je od samog starta pružao sve što je ona zaslužila. A za šta  je meni trebalo vremena..

Osećao sam se slomljeno. Potpuno.
Koliko sam samo pogrešio, jer sam slabić bio. Nisam smeo da priznam sve što sam osetio, jer je upravo to bilo korak koji bi nas držao zajedno. Nešto što nas ne bi razdvojilo.

Gledao sam kako je gubim.. Kako je on odvodi..

Pripremao sam danima iznenadjenje. Kupio sam prsten, odlučio da je to to. Pravi trenutak, a ona prava osoba za to, da je ovo naše vreme i da ga moramo iskoristiti.
Znao sam gde je bila u tom trenutku, sve sam osmislio..
Ulazio sam u njenu zgradu, nekako je bila neprirodno osvetljena, kao da je zračila pozitivnom energijom i time me gurala sve više u ovo što želim da uradim. Pokucao sam na vrata. Nisam znao da li mi srce više kuca ili mi se noge tresu; molio sam Boga u sebi da ne padnem.
Otvorila su se vrata. Blago se osmehnula, a ja sam krenuo da pričam iz čista mira:

,, Nisam ni svestan koliko sam kraj tebe srećan.. Ne volim ove stvari, preterane nežnosti, ali uz tebe sam ih zavoleo. Mislim da sam našao svoju adresu i ne želim ići dalje. Jer ti živiš ovde.. Želim nešto da te upitam pre nego što ti se srušim na pragu.. (blago se osmehnula, opet, gledajući onim pogledom kako samo ona ume)..“ –nažalost, moj govor je bio prekinut. U pozadini nje, naišao je on iz dnevne sobe izlazeći sa koferom u ruci. Pogledao sam je, ćutala je. Znao sam šta je pravi razlog. Pogrešio sam, preterao svojim ponašanjem, pa uništio ono što je osećala. A kao utehu pronašla je njega, te se sigurno sele negde. Eh..
Ustao sam samo, dok je ona išla ka njemu, okrenuo sam se i otišao..

Nikada u životu se nisam osećao najgore, kao tog trenutka izlazeći iz njene zgrade. Da me je nešto udarilo, ne bih osetio toliku bol kao tada.. Al’ to je ljubav, kažu..

Otišao sam do jedne zlatare u kojoj sam prsten i kupio. Gledali su me poznato, jer sam više puta svraćao i raspitivao se. Znali su me, dakle..
,,Prihvatate li povraćaj vereničkog prstena?“ –samo sam upitao. Prihvatili su. Novac mi je bio vraćen. Samo sam ga zgužvao i izašao.

Trudio sam se dosta. Morao sam da radim više poslova, uz ovaj kojim se inače bavim dugo. Prsten nije nešto bitno, jer je materijalno. Ali sam želeo da to bude nešto što bi na njoj stajalo odlično, a obzirom da sam birao ja, otkrivalo bi i moj ukus. Naravno, na kraju je sve to nebitno..

Prošlo je par dana.. Imao sam njene propuštene pozive, ali nisam želeo to da otvaram. Rane su sveže. Teško mi je. A zašto me je uopšte i tražila?! Zar već nije otputovala?

,,Hoćeš li ti da otvoriš ova vrata? Ili da ih razbijem?“ –čuo sam njen glas, stajala je pred mojim vratima. Odakle sad ona? Zar..? Milion pitanja.. A onda je nastavila da govori, a ja sam samo tiho, neprimetno prišao vratima i slušao..
,,Zar misliš da sam mogla bilo gde da odem? On se spakovao i rekla sam mu, srećan ti put, jer je odlazio on, a ne ja. Zar ne možeš nikad da sačekaš do kraja, nego nestrpljivo smisliš u svojoj ludoj glavi neku priču i odeš pre vremena? Kako sam mogla da pristanem na sve ono što si mi rekao i verovatno si imao još nešto da dodaš, ali kao i uvek odlaziš. Bežiš.. Samo da znaš, pričam sve ovo jer znam da me čuješ, da si kod kuće, da ne izlaziš.. Znam kako si mukotrpno kupio ovaj prsten. Ali da ga vratiš.. Nisi mi jasan. Ponekad uopšte! Hoćeš li da otvoriš ta vrata? Želim nešto da te pitam.“
Srce mi je kucalo kao i onog dana kada sam otišao da je zaprosim. Smirio sam se malo, pribrao, a onda otvorio vrata. Tada je useledio šok..
Stajala je preda mnom, sa istim prstenom koji sam joj kupio; a potom ga vratio u zlataru.
Rekla je: ,,Preterao si! Kao i uvek.. Kao po običaju. Uspela sam da ga rezerviše, a potom kupim. Nisi mogao ništa jeftinije da nadješ?!“ –rekla je i nasmejala se na kraju.
Zagrlio sam je samo svom svojom jačinom. Onda sam kleknuo i zaprosio je. Bila je presrećna! Uspeo sam!

Tijana Milojević
Tijana Milojević
Rođena sam u Kragujevcu 1995. godine. Od ranog detinjstva me je svašta nešto interesovalo, jedino sam se pisanju uvek vraćala. Sigurna u sebe. Svoja na svom. Osobine koje me najviše krase su emotivnost i kreativnost. U svakoj sitnici vidim nešto kreativno i svaki predmet poželim da oživim. Moj moto je: Živi danas kao da je poslednji dan i uvek daj sve od sebe!