fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Epitaf nama

Između nas, kad vreme mine,
Ostaće strašne razdaljine
I pesme bolne, otužne, same,
Da katkad sete iz puste tame.

Da smo po ovom nebu hodali.
Da smo na ovoj zemlji venuli.
Srca za kaplju nežnosti prodali,
I nekom novom suncu krenuli..

Između nas, vreme kad mine,
Ostaće bolne razdaljine.
A mi, ko prosjaci, ništavni, jadni,
Ostaćemo ljubavi večito gladni.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.