fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Isto su ptice i ljudi

Zamišljam kad bih imala krila
I kad bih ptica slobodna bila,
Odletela bih put plavog neba
Tamo gde nekom cvrkuta treba.

Ptičijom pesmom duša se leči
I jutrom sunce najlepše budi,
Cvrkut nam kaže više od reči,
Da isto znače ptice i ljudi.

Da li si ikad leteti hteo?
Da li si ptici kućicu spleo?
Delio mrvu, tamu ozvezdo.
Jer svet je jedno veliko gnezdo.

Poželim često da sam ko vila
I da mi rastu najjača krila.
Odletela bih krilima ždrala
I nekom pola svog krila dala.

Ptičijem srcu lako je prići
Ko kao ptica za letom žudi.
Ko voli ptičje, svuda će stići
I znati, isto su ptice i ljudi.

Da li si ikad leteti hteo?
Da li si ptici kućicu spleo?
Delio mrvu, tamu ozvezdo,
Jer svet je jedno veliko gnezdo.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.