fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Srećna pesma

Sve što vam sreća može dati
Neka vas uvek kroz život prati.
Ne treba ni jedno biće da brine,
Svet male stvari velikim čine.

Zar išta lepše na svetu ima
Da može sreću više isplesti,
Kad stigne ljubav u srca svima
I donese radosne vesti.

Jedna Mama se porodila.
Tele je krava otelila.
Roda se na odžaku orodila
I na more odselila.

Koka se od lije odbranila,
Pčela u košnici izlegla,
Srna se u šumi olanila
I od lovca pobegla.

Mesec je zvezde jatio,
Dan se tmuran razdanio
Vojnik se kući vratio
I nikog nije ranio.

Zidar je kuću ozidao,
Moler je dušom krečio.
Ratar je letinu poskidao.
Deda se u bolnici izlečio.

Kiša je usev spasila
I vetar ga nije povio.
Vatra se u šumi ugasila
Brod je u luku uplovio.

Mrav je porodicu ustostručio,
Cvet se na livadi razbokorio.
Đak je slova naučio
I znanja vrata otvorio.

Svako je peticu zaslužio
Ko se malčice potrudio.
Niko se nije rastužio.
Jedan dečak se zaljubio.

Svitac je fenjer upalio,
U sjaju krila smočio,
Da bi nam ljubavi nalio
I sreću u srca utočio.

Sad sve što sreća može dati
Neka vas uvek kroz život prati.
Ne treba ni jedno biće da brine,
Svet male stvari velikim čine.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.