fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Učiteljice fine online

Učiteljice su mnogo fine,
Od kad nastavu drže ONLINE.
 
Toliko su se đaka uželile
Da su im se u stanove uselile.
 
Onako lepe, svakoga dana,
Obrazuju ih s malih ekrana.
 
Nastavu stručnu redovno prate,
Bake i deke, mame i tate.
 
Skriveni, učiteljice špijuniraju,
I tu i tamo đacima sufliraju.
 
Tata, strožiji od školskog domara,
Šapuće tiho iz tamnog ormara.
 
Mama, dok jaja sa šunkom prži,
Čitanku iza Lap topa drži.
 
Baba se gluva iz kupatila dere,
Dok dedine čarape sapunom pere.
 
A deda u dugim gaćama skakuće
I unucima gradivo šapuće.
 
U zasedi svi maskirani čuče
I nove lekcije Online uče.
 
Lukavom taktikom vešto se služe
I na časovima redovno druže.
 
Na kraju će dobiti od tv svetice,
Zasluženo za trud velike petice.
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.