fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Vetar

Foto: Dušan Stojančević

Odneće jednom
Vetar lak
Sve naše patnje
Pred sumrak.

Čekanje, strepnju,
I dugi čas,
Gde jednom neće
Biti nas.

Pokriće šumom
Šaptanje naše
Blagim njihanjem
Svilene šaše.

Tragove stopa,
Tvoje prstiće,
Od zveri ljudi
Vetar skriće.

Odneće vetar
Miris tvog tela,
I moje ruke
S kojim si mrela.

Sva mesta gde
Nas je nosila blud.
Odneće vetar
Bilokud.

Na zvezde sjajne,
I udaljene,
U tajnu tajne
Tebe i mene.

U oklop puža,
U školjke krila,
U trnje ruža,
I dah aprila.

U rese leska
I zreo klas,
Ko zrna peska
Baciće nas.

I vreme sve će
Prašinom skriti,
Ali nas neće
Rastaviti.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.