spot_img

Tode Nikoletić: Zvezde u nama

Koliko malo ljubavi treba
Da zvezde spuste svetlost sa neba
I da nam tiho, dok nebom plove,
Osvetle male dečije snove.

Zvezde su verne dok deca rastu
I svaka na dete nestašno liči.
Ko značke sjajne srcu prirastu
Kao u nekoj nestvarnoj priči.

I ti si zvezda što svetlost toči
Iz koje radost u život kreće.
O, zvezdo sjajna otvori oči,
I rasti rasti pod nebom sreće.

Koliko malo ljubavi treba
Da zvezde spuste svetlost sa neba
I da nam tiho dok nebom plove
Osvetle male dečije snove.

Večeri svake mesec ih sije
Ko ratar što se pre zore budi.
I dok spavaju po jednu skrije
U nežne, male dečije grudi.

I ti si zvezda što svetlost toči
Iz koje radost u život kreće.
O, zvezdo sjajna otvori oči,
I rasti, rasti pod nebom sreće.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.