KLJUČAONICA
Podslika mojih maglenih jauka
Crvene oči djetinjstva me žderu
Jaučem ranjena svojom ruševinom
Isprebijali su anđela čuvara
Tražim te zamišljenim mostovima
Mršave mačke laju na smrt
Zavijam srce prljavim krpama
A jedno uplašeno dijete otvara vrata
Plačem u autobusima
Iznuđuju mi priznanja
Pakuju mržnju u crvene balone
Nosim haljine smirujućih boja
A ti se ne umiješ smijati jutru
Hrane me komadima obzira
Govore da si izmišljen gusar
Znam da si čuvar staklenog grada
Zazidali su grotla i ponore
Tražiš me podzemnim hodnicima
I moj vrisak umnožava eho praslika
Samo još rijeka ostaje izlaz
A jedno dijete otvara vrata
GRAD
Čašica razuma u bunar želja
Dobrota kao rijetka bolest
Žvaćem ulice grada
Samoća ždere moje kosti
Tiranija jezičkih pijavica
gladne vijuge pitanja
Sumanutost u izlogu mržnje
Teror isplaženog jezika
mučnina od hrane i tableta
Sputana obzirom nepravde
u noćne pohode putujem mislima
A ko bi se usudio protiv mene
Kao rajska ptica donosim mir
Gledam aždaju grada
kako guta naše duše
Gledam djecu
kako rastu divlja i sama
Gledam zlatni put zatrpan zgradama
SUSRET
Bojim se da me čeka
Dijete ledenih očiju
U jednoj ruci pištolj
U drugoj sat
Stranac na kamenu
Odbrojava moje korake
I šalje mi jezu u san
Bojim se dolazi po mene
Sjenka na stepeništu
A moja crvena haljina
Kao vatra igra u oku
Bojim se urašću u zemlju
Zaboraviti slutnje
Tužan jedan pas tražiće me dugo
Odvode me bez pitanja
Ruke pružene iz grmlja
I neki tihi šapat rasipa noć
PLIVAČ
Plivam kao da posljednji put
vodim borbu sa sobom
sve dok sunce iznad horizonta
ne postane užareno oko
iako znam da druga obala ne postoji
