Zaboravila sam tjesnost ceste
zelenilo što kamen pokriva
jugo zalutalo u kotlinu pa se otima
savršeni red porazbacanih stabala
što rastom pokušavaju vidjeti more
sluteć blizinu mirisom soli
zaboravila sam tratinčice
one prave iz krune s djetinje glave
i ono poslije – voli ne voli-
i kruh pečen ispod peke
ognjište vatre i dim plahi
kapanje vode iz stijene.
zaboravila sam tišinu noći
kojom srebren mjesec ljubi
umorne ruke kopača
i sok trešnje usnom što curi
kad proljeće tek ojača
zaboravila sam bosa trčat
u zagrljaj uzvisini
bacati kamenje da zmije se skriju
svirat na vlati trave da ptice dođu
zviždat daljini
pitate odakle mi tuga
pogled skriven u plavoj dubini
nesnalaženje u pokidanim jutrima
umor na gradskoj uzbrdici
pogled ka visini…
