Uhvaćena udicom
dvosmernih želja,
izranjam nas.
Medom napojena,
reč se tvoja
gipkošću mačke prikrala.
Umirena skladom
neopipljivog,
u teme tvoje uranjam.
Posejah nas davno
u zemlju od roda,
svakodnevlje da nas
ne istupi.
„Bezvremeno“ ( Draslar, 2014.)