fbpx
spot_img

Ž.R. : Zbrda zdola niočemu ili može li Sveti Trivun da pobedi Ružičastog Zmaja.

Picture 057Ne znam tačno  od kada ali već duže vreme na “ umetničkoj sceni“, ako tako nešto uopšte postoji, u očiglednoj ekspanziji  je tinejdžersko – gerontološko stvaralaštvo. Ne bih podcenio,  doduše  neproverenu, mogućnost da postoji i  jedna vrsta simbioze između ova dva intelektualno bliska doba.

Nekoliko generacija srpskih umetnika, u svim oblastima stvaralaštva, progutalo je ružičasto čudovište koje je  u „prazan prostor“  uvelo prostakluk, nepismenost, domaće nevaspitanje, nekulturu, buzdovane i starlete, kao obavezan način ponašanja i življenja. U tom prostoru koje su prvo zauzeli političari, pa vojnici i poraženi generali, pa belosvetske lopuže i lihvari a onda praziluk i boranija sada se čuje mukanje, groktanje i meketanje raznih zvezda i rijaliti mutanata.

I baš tu negde pojavila se i gerontološka poezija. Poniženi, ni više ni manje od drugih, nemilosrdnom protokom vremena, drhtavim onemoćalim glasovima, pomognuti prpošnim starčićima na scenu izlaze zgurene bakice i drhturavim glasom  sa nepojmljivim zanosom čitaju svoju ljubavnu poeziju. Pažljivo ih slušaju „ispisnici“, maramicama brišu suze zalutale u debele slojeve podočnjaka i bora. Voditelj ih najavljuje ozbiljno, preko mikrofona, mada se ceo događaj „zbiva“  u negdašnjem podrumčetu za ugalj a sada otetom prostoru za kulturna dešavanja. Tu je i podmladak nesuvislih nosatih i glavatih „pesnika“ naoštrenih da “ svoju šansu“, svojih velikih pet minuta na sceni, iskoriste i zablistaju, koji stiskaju neke zbirčice u znojavim šakama, štampane po periferijskim mini štamparijicama u porodičnim tiražima.

Teško je ne osetititi dodir hladnih dugih prstiju tuge koja ovoj „poetskoj gozbi“ daje neki ipak metaforičan, mitski smisao. Prolaznost je za trenutak pobeđena, vreme je stalo prevareno treperavim glasovima, do infarkta uzbuđenim staraca. Do dna gluposti uzdignutim nosevima “ mladih pesničkih nada“ vreme je zaustavljeno. Poezija je pobedila i evo je lebdi iznad nas, razvlače se uzvišeni stihovi i rime oko prljavih neonki na ubuđalom plafonu, zarivaju se njihove skrivene poruke kao ekseri u naša, kao belutak, stvrdnuta srca.

Jedino što me brine je očigledna istina da ovo nije veče umetnika već ljudi uplašenih životom ili skamenjenih pred vratima skore smrti. Strah je pretočen u ljubavne stihove. Minuti natopljeni tugom i ponižavajućim slikama gerontoloških, patetičnih fanfara koje streme ka nebu i bogovima, pružaju svoje blede, deformisane artritisima i izbrazdane plavim venama, šake ka vragolastim golišavim muzama.

Eto, godinama, “ brisanim prostorom“, promiču senke bivših ljudi, i onih koji su na neki način odbačeni od vremena u kome žive, a velikih umetnika nema. Pesnici zaćutali, kao mrtvi, pera zamenili cegerima. Neki su odbacili novu tehnologiju i prestali da žive u svetu u kome caruju forumi, blogovi, društvene mreže, u kome je sve toliko transparentno, veselo, lepo, intimno, blistavo, osunčano, providno i svima vidljivo da su skoro obnevideli od tolike transparentnosti.

Ipak, čini mi se, da je između ove dve generacije , gerontoloških perjanica i tinejdžerskih uzdanica ostalo vrlo malo prostora za pravu umetnost. Ni za žilet da se ugura.

Blogerke, pevaljke, fudbaleri i promoteri, su uspeli pomoću malih četvrtastih sprava i uz pomoć ružičaste pošasti, da poraze umetnost, da nametnu kulturu starleta i buzdovana, prostaka i čobana.

Sa te tačke gledišta stara garda je još jedanputa poslednja brana pred nestankom sveta i gašenjem svetla pre fajronta.

Neko nas je prevario i ukrao nam dvadeset godina ne samo života već i kvaliteta.

Neka cica maca je pojela zlatnu sredinicu. Zlatni presek je nestao i zarđao. Na sceni su Brozovi potomci. Šloseri i Bravari kokodaču sa malih ekrana uz zvonki smeh kratkosuknjih starleta i kurtizana.

Ipak je vreme volova i koza nasledilo vreme Broza. Demokratski oplemenjenom narodu ostali su prazni kontejneri, ulubljne šerpe, lavori i zarđali oluci.

Umetnost su u svoje drhtave i o oznojene šake preuzeli gerontološko – tinejdžerski eksperti stvaraoci. Dobro je i to. Neka. Što kažu “ vajdica i kad se utruniš.“

Na Trivundan o ljubavi  „pevaju“ starci a vinom se opijaju klinci. Dijalektika suprotnosti. Komunizam je stigao. Evo ga tu, odmah iz ćoška. Samo da se otvore Velika Vrata i bićemo svi jednaki zbratimljeni i srećni – u ništavilu i jadu.

 

Žika Ranković
Žika Ranković
Više godina aktivno učestvuje u javnom životu Srbije u oblasti umetnosti, kulture i informisanja. Organizator je i učesnik velikog broja kultrunih i medijskih manifestacija. Tekstovi su mu objavljivani u elektronskim i štampanim medijima širom sveta. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i UNS-a.