Kako si se, učiteljski, odvikao od mene,
više ti srce ne strepi — a moje zebe.
Ne isčekujem ti riječi, samo ćutim,
smirenim okom već dugo pratim oblake.
Skoro su nam i zime bile tople,
a ti si prestao — zaboravio si mi ime.
Tako valjda treba… i mora da bude —
ja sam ti se otkotrljala poput grudve.
Kako si nježno nauk mi dao…
rastužio si mi srce — zar to nisi htio i znao?
Daješ mi toliko vremena da budem sama,
da razmislim o svemu iz proteklih dana.
Dušo moja, ljubav nije samo riječ: „volim“,
ni ono: „želim te, zbog tebe postojim“.
Ljubav je ono kad ti neko fali do bola —
a ti nas nauči da odustanemo,
da razdijelimo sve na pola.
Sunce moje, vratio si mi srce kao kap kiše,
jer htio si samo da vidiš šta to u njemu diše.
Emocije si ugasio što goriše ti vatrom —
sve si mi pokazao: gdje, kuda, kako.
14. 7. 2025, Gračanica
