Brujiš kroz mene već satima,
bruji mi u ušima sjećanja znojava minuta.
Gola istina maše mi prstima,
ujeda srcolike uzdahe –
mi jecamo, na ovom svijetu smo same.
Dal’ bar nekad u snu dozivaš mi ime,
koje se zaboravom obuklo davno,
il’ ni tren sjećanja u tebi nemam?
Dal’ u moja koljena pilje ti katkad misli,
dal’ znaš da tvoje su i ove kosti,
meso kojeg okusio nisi –
tvoje, a ti ne znaš.
Tvoj je i mjesec okrugao što sa neba visi,
oni mladosti otisci,
dah sa usne, mali prsti –
tvoje je ono što nećeš ponovo dotaknut,
tvoje, a ne znaš.
Klokoće jutro umoreno od čežnje,
ti brujiš mi kroz vene,
sve kao da je živo.
Naslonjena koljena peče sunce –
tvoje je moje srce.
Ja znam da nisam ti ni gram sjećanja,
davim se suzama istine –
mi smo na ovom svijetu same.
23. 6. 2016, Gračanica
