Dam se u razmišljanje
da istjeram poeziju iz sebe;
neka ode nekamo, ko zna gdje,
u neke dine il’ kose divne —
tamo nek se raspliće,
češlja mi je i sveže u kikice.
Rep ne može glava biti
niti glava rep,
al’ svaki pjesnik je pomalo slijep.
Poželim da misli u krletku dam,
katanc postavim na jedini san;
neka svehne s vremenom.
Kako da gledam to propadanje,
nedužno,
ako oduzmem sebi dan
i tminom se ogrnem?
Dam se u razmišljanja duga,
da inspiraciji svežem ruke;
neka neko drugi nosi te muke,
a ja… ja da šutim
sa nezagriženom krofnom na dlanu.
Košnica puna meda
nije isto ko kap jedna
tek nehotice ispala.
Gdje da spustim riječi,
ako rosni slap
orunio je latice ruža?
Kraće ne može biti duže
ni duže kraće.
ni ono jesam ni ona saće.
6.12.2025., Gračanica
