S jeseni kada se oblaci presvuku,
A vode sa okolnih brda sliju,
Dok se vjetar sa krošnjama davi
Nestajalo je rupčaga i potoka,
Sve je prekrila velika voderina.
Kroz mutno ogledalo vidom su virili
Upleteni bodljikavi grmi,
Tankih stabljika i velikih listina.
Baruština se otimala i širila
Kao da je snažne ruke dobila.
U krilo svoje guštere i žabe je svila,
Koje su kreketima zmije dozivale,
Od straha vlati zadrhtane
Pljuskom u vodu uskakale,
Vesele se rugom dubinama krile.
U Šupljaće niko nije rado zalazio,
Ko bi i zašto bi?
Zanesenom misli u blato stao,
A ono kao da nije od juče,
Sa noge čizmu sebi povuče!
Zaključak na obrađenu pjesmu:
Šupljače su dio naselja u kome sam se rodio. Bile su teško pristupačno mjesto u koje su mladi dolazili da se hrabre i nadmeću, da prirodi prkose i odvažno zakorače na prvu životnu stepenicu. Uz to Šupljače su bile nekošene livade, na kojim je mladost svoje um oštrila. To je bilo mjesto gdje su dječaci snagu iz tijela rasipali, sebe hrabrili, a djevočicama uzdahe mamili.
U ovoj sam pjesme odabrao završni stih, da istaknem slobodu igre bez roditeljskog strogog nadzora i prirodu koja je na stranu mladosti stala. Ovdje su u predvečernjim časovima prepričavane pročitane knjige i recitovale pjesme poznatih pjesnika. U ovim okolnostima izgovarani stihovi tišinom su dobijali posebnu melodičnost.
Pjesmu sam usko vezao sa odgojem u tom vremenu, stoga ću napisati misao sa kojom ću odgoj definisati.
Odgoj je roditeljska smjernica, staza po kojoj se kroz budučnost smjelije korača!
Misao odabrana za ovu pjesmu:
NAJBOLJI DOMAĆIN
Priroda je najbolji domaćin, svoje goste opijene čistim zdrakom i studenom vodom kućama ispraća!
