Nisam ni vatra
Ni led
Tek nešto nedorećeno
Između dvije sile
Neću ti biti prijatelj
Ni zlo
Zato ne prilazi
Praznoj silueti
Na ulici
Naučena na krš i lom
Loše stanare u srcu mom
Spaljenim osjetilima
Branu sam podigla
I uživam
U tim novim
IgramaDVIJE DUGE
Dvije duge prostrle
Voljele se
Tek dahom dodirnule
Jedna drugoj
Osmijeh bile
Sve tajne svoje
Ljepotom ljubavi krile
Srećom zračile
Radost djelile
Nove melodije bojama crtale
Kratko zasjale…
Pa nestale…MOJ GRAD-ŽDRALOVGRAD
(DARUVAR)
Tu sam..
Tek malo da svratim
Dušu sjećanjem okupam
Duh prošlosti obuhvatim
Dane djetinjstva,
Mladosti
Pokoju pahulju zaboravljene radosti
U parku Ždral ponosan
Još i danas
Usamljenom prijatelj drag
U svakom srcu
Ostavi trag
Hrapavu koru starom drvetu pomilujem
Lice uz njega prislonim
Davne priče djetinjstva čujem
Poznata lica, osmjehe
Suzu tek poneku
Priča mi stari div
Uz Toplicu rijeku
Golu Maju srdačno pozdravim
U Zdenac želja dukat ubacim
I svaki put poželim
Svom gradu da se vratimZABORAV
Kad je tuga nadamnom vrebala
Onda kad sam te najviše trebala
Kad su se iznad mene
Spojila vrata pakla
Kad mi je duša bila
Samo krhotina od stakla
Kad je sto briga gazilo dušu
Trebala sam te…
Kao ranjenom, rane vidati
Ureknutom
Uroke skidati
Mislima i krikom
Bez glasa
Sam te zvala
Ipak hvala ti
Što sam voljela i vjerovala
Što sada znam
Da čovjek u bolu
Ostaje samTI SI DIO MENE
Osjetim tvoju blizinu
I korak mi krene
Tu si,
Tu sam
Ti si dio mene
Moj si otisak prsta
Tanka granica
Između jave i sna
Moja prekretnica…
Moja si voda sa izvora
Osmjeh dugo godina
Satkala sam te od strepnje
I dobrih namjera
Ti si me ponovo stvorio
Ulio nadu
U meni gorio
Ništa ja ne tražim
Od tebe
Dovoljno u meni kucaš
ti si dio mene
nemira
vjetrovi
Razdvajali satovi
godine
ratovi
Ljudi dobri
i oni zli
Ali ostala sam
ja
I ostao si
Ti
I prkosit ću…
Inatiti se…
Pokazati svima
Da te u svakoj
kapi krvi
Još uvijek
ima…TUŽNI SE NAJLJEPŠE SMIJU
Tuga već danima putuje
Društvo joj putnici
Koji nedužno griješe
Lica što sakriju
Mada najljepši osmijeh imaju
Nikome ne trebaju
Došlo je takvo vrijeme
Da sada svako vidi
Samo sebe
No svijet se okreće
Prazno kolo se vrti
Još nas uzavreli sati čekaju
Prije smrti
Svi od kočije bježe
Od tuge se kriju
Mada zna se
TUŽNI SE NAJLJEPŠE SMIJUIMALI SMO
Daljinu smo spajali
Postali prodavači snova
Sreći se nadali
Zavladali mislima
Kupovali vrijeme
Osjećali lako
Ja tebe
Ti mene
Obrišem suze
Neću kvariti rastanak bolni
Bilo je čudesno lijepo
Imali smo
Što nisu imali mnogi…SRCE JEDNE VUČICE
I zacvile vrata pakla
Kad krenem putem
Krhotina
Golim rukama
Stisnem
Razbijene duše stakla
Pustinjom osjećaja
Srce se poreže
Pokloni mi
Srce vučice
Svjetlana Tvrtković Režek, ŽEVERLIN U ZELENIM SNOVIMA
Stihovima u pjesmi – PJESNIK – autorica otkriva sve bitno: izvor i svrhu svog nemira. Tim otkrićem predaje čitatelju ključ i šifru za ulazak u svijet svoje poetske zagonetke razlomljene na sama pitanja i očekivanja, a ovih opet pedesetak pjesama bitno ne odskaču od samog mozaika…
U sroku i poruci – ŽEVERLIN – sažeta je sva uzburkanost, zadihanost i drhtaj njezina poetskog kazivanja… taj ključ i šifra naše pjesnikinje je pero – pero pjesme – bez kog nema pisanja, brisanja i risanja kojim se može da i ubije postaje jako vidljiva i svijetu prostire i pokazuje dokaze… Izbor tema i obradom, ovo je zanimljiv prinos jedne ženske ruke bujnom korpusu ženskog pisma:
PA ŠTA AKO SAM jesam na pol napisana na pol narisana NEKA SAM bila sam to ja onako divlje iskrena na pol pregorjela AKO ĆU izdići se do visina pasti do samog dna moja odluka NEKA ĆU lomiti, rušiti, graditi samoj sebi zamku postavitiI OPET ĆU ubrizgati otrov u vene biti ja, bez laži živjeti iza same sebe se skrivati
Ovo je knjiški prvijenac Svjetlane Tvrtković Režek, kojeg je ona dugo pripremala, brusila u fragmentima i inačicama na mnogim poetskim priredbama svijetu prikazivala, osluškivala njihovu jeku, ponovo strpljivo prebirala i slagala, kao što se molitve sljubljuju i s ljubavlju mole da bi ih tako razabrane iznijela na javni ogled svijeta i vremena. Radi pravednog suda valja kazati kako u ukupnosti njene ponude ima i stihova i pa i cijelih pjesama s malo previše vjetra, a mi koji čitamo moramo znati jedno da ne leti ptica mesom nego perjem… po mom sudu Svjetlana Tvrtković Režek je zanimljiv pisac koji objavljivanjem knjige čini značajan korak na stazi svoje afirmacije. Poželimo uspješan put – njoj kao autoru i njezinom djelu.
ZELENI SNOVI SU OŽIVELI NA SVOJ NAČIN
Dijana Uherek Stevanović
NA SVOJ NAČIN – da to je poezija Svjetlane Tvrtković Režek koja drugačije ne može da se čita i doživi, jer ona nije ukalupljena, ona proističe iz njenog života koji je baš ovakav:
/I nemam inspiracije za ništa napisati Ni slovo na papir staviti A opet, mogla bih vihor postati sve kule prošlosti srušiti i sve u sebi promjeniti…/
Nema potrebe da se Svjetlana mijenja, jer to više ne bi bila ona, da baš ona koja sanja ZELENO, koja se budi nakon dugog sna u koji je samovoljno ušla, jer nije mogla da podnese okove i kalupe okruženja koje nije imalo sluha za njene unutrašnje glasove koji su je pozivali da se preda sama sebi i da misli pretoči u stihove.
/I OPET ĆU ubrizgati otrov u vene biti ja, bez laži živjeti iza same sebe se skrivati/
Ona kao i većina nas živi dvostrukim životom i bori se, jer ne zna ko koga živi, ona ŽEVERLIN ili obe nju. Često u toj borbi oseća se moćnijom, ali i ne libi se da prizna poraze kada je oni tišinom nadjačaju i kada je lomače na vratima Pakla svojim plamenom pozivaju.
Ne kune ona nikog, mada često njenim stihovima zacvili nemoć u borbi za prava na slobodu žene, koja daljinom voli i strjepi da će je te zelene oči jednog dana ostaviti u nijansama zelenog da se utopljena uguši.
Da, ona je ŽENA LUTALICA, slična mnogim ženama koje traže izgubljeno u onim danima kad još ni vrijeme nije imalo svoju vrijemensku odrednicu, dok je čekalo nekog ko će sigurno nekada negde doći, ali pitanje ostaje otvoreno i mjesto dolaska još uvek nepoznato, kao i rječi koje treba da budu poslušane i možda psovkom tek izgovorene…
/Ruke podižem tražeći pomoć razbijam kuglu svoje sudbine, a u njoj neko
novo vrijeme/
/Slušam, ne čujem ponekad besramno psujem staze i pute gdje sama carujem/
Svjetlana, prijatelj iz djetinjstva, ali i sadašnjosti me nije iznenadila ovim stihovanjem, jer njena poezija se sve vrijeme očitavala u njenom pogledu koji je oslikavao vučicu u tjelu laneta.
/Sama u sjenci svog nemira, Nemoćna duša drugog da bira
Vatrom se igrala, žarom opekla, U paklu izgorila, živa./
Ono što je u meni ostavilo posebnu jeku dok sam pogledom nizala ove njene slike upakovane u nenametljive rime je pjesma koju bih vrlo rado prisvojila, jer ima onu duboku misao upakovanu u cjelinu koju jednostavnim imenom zovemo vjera u život začinjenu pitanjem ZAŠTO.
/Na žarištu ovog svijeta Vječito pitanje stoji Tko se to igra Isprepliće Tko to sudbinu kroji
Oko sudbine se vrtim Zasičena začaranog kruga Tražim lovorike A iznad mene Boje svijetlosti duga
Junački zatvaram oči Klimu nepovjerenja zaboravim Vezu neba i zemlje spojim I samo se tiho pomolim/
Čast mi je bilo pomoći spojiti Svjetlani tu VEZU NEBA I ZEMLJE, jer i sama sam još uvek ono koja utjehu traži u nekom VANVREMENU, mada ne znam glasno da molim.
JER TO JE ONA – ŽEVERLIN
Ivana Papeš Bogosavljev
Pesme Svjetlane Tvrtković Režek čitaju se u jednom dahu. Vođena ljubavlju, kao večitom inpiracijom, ona niže prelepe stihove iopravdane rime, stvarajući tako magične slike najveće pokretačke sile na svetu.
Svima u inat, ona preživljava i nadživljava svaki momenat tuge, neuzvraćene ili izgubljene ljubavi i korača u susret novim, boljim prilikama:
‘’ Porušite mostove, ja ću ih prijeći Zasadite trnje, ja ću ga posjeći Poželite da sam sreća, ja bit ću tuga Postavite me za kraljicu, ja bit ću sluga…’’
Pesnikinja često svoje stihove piše u trećem licu, verovatno želeći tako sebe isključiti iz svake identifikacije sa pesmom i izbeći večitu osudu nad pesnicima da je sve što napišu upravo autobiografski.
Pored ljubavi, Svjetlana ceni i prijateljstvo, koje u njenom životu ima veliku ulogu. Jer vernost nije imenica vezana samo za emotivni odnos. Vernost i predanost imperativ su svakog odnosa među ljudima.
Čitajući pesme Svjetlane Tvrtković Režek, stiče se utisak da se njeni stihovi sami pletu, vođeni njenom rukom, da se ispisuju neverovatnom lakoćom i jednostavnošću, rođeni da pokažu koliko poezija može biti pitka i lepljiva za dušu.
I upravo je Svjetlana pesnikinja ‘’što pesme na papir stavlja srca punog žara’’. Njena poezija je tu da bude čitana i poštovana!
