fbpx

Zlatna šansa

U moderno opremljenoj kancelariji, sjedi čovjek u srednjim tridesetim. Prostor ispunjava zvuk padanja burme na sto, koji se čuje do samog pakla. Na vrata ulazi mlada djevojka, od njega desetljeće mlađa.
– To je sve za danas, šefe?
Pita koketno, naginjući se preko drvenog crnog stola, tako da istakne grudi u prvi plan.
Čovjek ćuti. Smješka se. Obilazi oko pohotne djevojke koja ostaje nageta preko stola. Odmjerava je s leđa. Zgodna je. Ona samouvjereno podiže kratku suknjicu. Ona ne nosi gaćice.

S druge strane, lagana muzika u pozadini ispunjava prostor. Namjesto svjetla upaljene su svijeće. Postavljen je sto za dvoje. Prelijepa žena, u kasnim dvadesetim, čijih je ruku ovo djelo, nakon svih priprema, oblači crveni čipkani veš, a potom i bezobrazno usku i kratku haljinu. Crvenu.
Ona zrači seksepilom. Svaka kretnja njezinih oblina izludjela bi svakog muškarca. Našminkana je, ima elegantnu punđu i sjedi naspram prazne stolice. Ona čeka.
– Oprosti. – prekinuta je igra mačke i miša telefonskim pozivom.
– Oprosti mila, – čovjek sada govori ženi na telefon –  radim do kasno. Potrudiću se da se izvučem, ali vanredna je situacija.

Ona i dalje čeka. Snuždena. Bilo koji muškarac ne bi odolio takvoj ženi. Igrao bi oko nje. Postavio bi je na pijadestal i  robovao njezinim željama. Bilo koji. Samo ne njezin.

– Tvoja žena? Ostaćeš, zar ne? – uvija se oko njega ambiciozna djevojka.
– Ne, moram ići.
I samo to. Ništa više. Kao da je nešto zaboravio, mahnito je uzeo sako i istrčao iz kancelarije, ušao u nov novcat audi i najvećom brzinom krenuo negdje.

Nešto kasnije, žena u crvenoj haljini otvara vrata. Pred vratima je buket crvenih ruža.
– Sretna godišnjica, mila. – govori čovjek iza ruža.
Žena uzima cvijeće i elegantnu kutiju u kojoj se nalazi skupocjena ogrlica. Zahvaljuje mu se. Grli ga. Na vratu mu osjeti jeftini ženski parfem. Nije njen.

Čovjek je oduševljen večerom koju je pripremila njegova žena. Zaista, ona je zlatna šansa, misli on, prelijepa, pametna, ambiciozna, žena od karijere i domaćica. U krevetu, tu je već prostakuša. Ma savršena. Smješka se. On tako voli. On nju voli.

– Zašto si ćutljiva, mila? – pita je tokom večere, primjećujući kotrljanje razočarenja u njezinim očima.
Ona se smješka. Kaže da nije ništa.

Večera je gotova. Boca skupocjenog vina je ispijena. Čovjek je otišao u toalet da se osvježi, potom će otići u krevet. Žena će pospremiti sto, skinuti šminku, pustiti kosu i učini isto: otići u krevet.

On komentariše njezin uzbuđujući veš. Ona se smješka. On je očekuje u naručju. Ona oblači staru dosadnu pidžamu i liježe na svoju stranu kreveta. On joj se približava. Ona gasi lampu. On je grli. Ona mu želi laku noć.
Nijedno ne može da zaspi.

Kasnije te noći, on je nalazi sklupčanu na kauču u dnevnom boravku. Ispred nje je neko žestoko piće iz kućnog mini – bara. Trepavice su joj vlažne, na bijelim obrazima suze su ostavile tragove.
On je nježno budi.
Mila…

Žena se budi.
– Nisam mogla spavati..
On ne nasijeda. Uzima je u krilo i moli da kaže šta je.
Ona hoće da se oslobodi njegovog dodira.
On joj ne da.
– Prvo mi kaži šta se dešava.

Ona priča. On je teško razumije jer rida od plača.
Razumije samo riječ parfem i pitanje da li je vara i s kim. Neka joj to otvoreno kaže. Časno. Moli ga.
On je grli čvršće. Priča joj.
Priča joj kako su se upoznali one davne jeseni i kako ju je zavolio još pri prvom susretu. Priča joj o njihovoj kiši, svim problemima koje su imali i satima joj još priča o njegovoj enormnoj ljubavi.
Priča joj kako je nikad ne bi mogao prevariti, ona je jedina na svijetu, ona je njegovo sve.
Priča joj kako mu se na poslu uvaljuje njegova sekretarica, o večerašnjoj epizodi sa podignutom suknjom. Ona plače i sluša. Sluša kako je bio frapiran i zgrožen. Kako će ta već sutra biti otpuštena iz njihove firme. On je moli da mu vjeruje. On joj je to htio reći tek sutra, jer nije htio kvariti večer.

Jedna djevojka u dvadesetim te večeri pije u baru. Krivo joj je jer je prvi put u životu odbijena. Prvi je put i zaljubljena. Ona nosi kratku suknju i ne nosi gaćice. I sutra će dati otkaz. I čestitaće svom šefu. Jer je veliki čovjek. I njegovoj ženi. Jer je sretnica. Ona se pita ima li sreće za nju, pod nebeskim svodom.

Napolju kiša dobuje, zora je na pomolu. Jedan čovjek u rukama čvrsto drži svoju ženu, svoje sve. Oni plaču. Jer se vole. Ona mu vjeruje. On šapuće molitvu: Bože, hvala ti što je imam.

Šejla Handalić
Šejla Handalić
Rođena 1996. godine u bosanskohercegovačkoj provinciji Banovići, vječiti sanjar, teški filozof i student Pravnog fakulteta. Državno i međunarodno nagrađivana.