Okrenem se i pogledam joj u oči! Prošlosti. Ona mi obično nikad ništa ne kaže ali me povuče za ruku.Povuče me na svoje dno. Zaveže me za stolicu, u onu istu prostoriju…. Oko mene prvo bude tama, a onda, kruže momenti. Oko mene se vrte događaji i doživljaju. Uglavnom lijepi. I onda onaj osjećaj, osjećaj čežnje za prošlim vremenom, jer bila su to lijepa vremena. Ali „svako vrijeme ima svoje breme“. Sada ništa se ne dešava. Baš ništa? Ništa. I onda ostanem u prošlosti listajući događaje…. Kad se uspijem odvezati, pobjegnem opet gore, u sadašnjost. Ostanem tu neko vrijeme, suzdružavajući da se ne okrenem, jer znam šta me čeka. Pokušavam da živim u sadašnjosti, ali teško. Baš sreća je u tome da uhvatimo sašnje trenutke i uživamo u tome. Teško ko ovlada tom tehnikom.
Napustiti prošlost, uhvatiti sadašnjost i uživati u njoj…
S vremena na vrijeme
