Kome ću se u oku ogledati,
ako te odvedu daleko od želje?
I kad izgrade mostove od krvi,
kako da živim s toliko smrti
na poplavljenoj trepavici?
Sve u mjestu stoji, nestajem ja.
Spaliće mi misao, dok ne postane vjetar
što kruži nad proplakanim pepelom.
I tad neću se neću sjećati
da l’ si bio pjesma talasa
Ili priča na šarenom papiru
što sasvim nečujno leti.
Još uvijek ostavljam riječ na stolu,
baš svaki dan,
neko će u njoj naći srce,
možda nekad.
Znaš li da je proročanstvo
djeljivo sa vijekom na kamenu?
Sve je bajka dok u zamisli traje,
dok ne dođe zaprepašćeno vrijeme.
I neka čula su nepremostiva prostorom,
a ona druga, gube ravnotežu.
Ne radi se o životu, to je možda sreća.
Oslušni, čekaj.
U takve oči se nikad ne gleda.
